ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

Šta se desilo sa Budućnošću?

Na današnji dan 2008. godine izvršena je prodaja „Grafičkog preduzeća Budućnost“. Društveni kapital prodat je metodom javne aukcije ugovorom između Agencije za privatizaciju i Dejana Grbića iz Beograda. Kupoprodajna cena je 49346,68 evra koja se isplaćuje u šest godišnjih rata po 4934,67 evra. Grad je od toga dobio u 2010. godini  i 2011. godini 164151,01 dinara.

 

Razglednice iz grada | autor: Robert Fai

 

Štrajkovi su usledi ubrzo posle privatizacije. Najveći je bio 2012. godine, nakon kog su svi radnici ostali na “ulici” jer su izgubili bitku sa većinskim vlasnikom, preduzećem “Stylos” iz Novog Sada.

 

Dokumenti o privatizaciji | arhiva Branislav Markuš

 

O tome šta se dešavalo u vreme privatizacije i na koji način su radnici izašli kao gubitnici ilustruje ova vest koja je objavljena u „Novostima“.

https://www.novosti.rs/vesti/srbija.73.html:395634-Zrenjanin-Radnici-Buducnosti-zavrsili-na-ulici

 

„PRE stavljanja potpisa na sporazum o prestanku štrajka, radnici su morali da se odreknu prava na otpremninu koja im po zakonu pripada kada ih poslodavac proglasi tehnološkim viškom. I čak tu izjavu da overe u sudu (!), valjda da se posle ne predomisle i ne prave “probleme” poslodavcu…

Koji im nije ispunio nijedan štrajkački zahtev, niti isplatio zaostale plate i druga dugovanja iz prošle i ove godine.

– Sva svoja prava ostvariće kod Nacionalne službe za zapošljavanje – Filijala Zrenjanin – konstatovao je poslodavac u sporazumu o prestanku štrajka i trajno se rešio radnika koji su radni vek u štampariji okončali zaista na tragičan način.“

 

Tabla na preduzeću u Sarajlijinoj ulici broj 10 | foto: Robert Fai

 

Da se ne zaboravi na sve posledice koje je privatizacija imala po grad i radičku klasu u Zrenjaninu, treba iznova ukazivati na načine na koji su radnici izgubili bitke. Zakoni i borbe na sudovima nisu doveli do toga da radnici ostvare svoja prava. Radnici su nakon dugih i mučnih sporova izašli poniženi, iscrpljeni i sa minimalnim naknadama. Mnogi su proveli čitav radni vek u jednoj fabrici. Za njih nije bitna samo materijalna naknada, već je u pitanju bio gubitak identiteta. Privatizacija je vodila u deindustrijalizaciju. Gašenjem velikog broja fabrika, ugašena su radna mesta a radnička klasa je razbijena. Radnici koji su zaposlenje pronalazili u privatnim kompanijama imali su mnogo manje radničkih prava. Taj trend se nastavlja i dalje jer naši radnici poslove najčešće pronalaze u velikim privatnim kompanijama koje na naše prostore dolaze kao direktne strane investicije, uz subvencije od države i mnoge druge pogodnosti. Eksploatacija radnika omogućena je donošenjem zakona koji su u interesu poslodavaca i na štetu radnika.

 

Pogon štamparije iz sedamdesetih godina | knjiga “Zrenjanin, 30 godina u slobodi”

 

Kao podsetnik na veliki industrijski centar kakav je bio Zrenjanin, koji je imao jaku radničku klasu, od čega je jedan deo radnika upravo radio u štamparskoj delatnosti, prenosimo deo knjige „Priče iz uspavanog grada- Made in ZR“ autora Dejana Vorgića.

 

 

Štamparije

(deo iz knjige „Priče iz uspavanog grada – Made in ZR“, autor Dejan Vorgić, izdavač “Speed 023”, 2020)

 

Posle više pokušaja da se pokrene štamparska delatnost u Velikom Bečkereku, Franc Paul Plajc (1805- 1884), poreklom iz Regensburga, dekretom cara Ferdinanda od jula 1847. godine dobija dozvolu za rad štamparije. Već početkom naredne godine Plajc štampa prvu Džepnu knjigu autora Janoša Orsaga, a nakon revolucije početkom 1851. godine počinje da izdaje prvi list na nemačkom jeziku na području Torontalske županije „Velikobečkerečki nedeljnik“. Godine 1853. otvara litografski zavod u kome sarađuje sa lokalnim umetnicima, kao što su Ištvan Oldal i Johan Gojgner. Sa publikovanjem srpskih dela počinje 1857. godine, dok 1872. štampa i prvi lokalni list na mađarskom jeziku pod nazivom „Torontal“. Godine 1886. u štampariji u Tiršovoj ulici radilo je između 60-70 radnika. Iz ove štamparije izašlo je na stotine knjiga, izveštaja institucija, godišnjaka, kalendara, almanaha i drugog materijala.

Štamparija Franca Paula Plajca će dugo ostati jedina u gradu, ali će postati osnova za osnivanje drugih. U periodu 1880. pa do 1884. otvoreno je više štamparija, od kojih većina neće ostaviti dublji trag. Među njima posebno mesto ima štamparija Svetozara Grčića osnovana 1884. godine, koja štampa prvi list na srpskom jeziku u gradu „Glas“ 1887. godine, kao i razglednice sa motivima grada početkom 1899. godine. Do Prvog svetskog rata osnovano je još osam štamparskih preduzeća, među kojima posebno treba izdvojiti Libertas (osn.1906) i štamparije Save Tolickog (osn. 1907) i Aleksandra Milovanova (osn. 1912).

Međuratni period obeležilo je zatvaranje pojedinih štamparija, ali i otvaranje novih. Među novoosnovanim ističu se štamparije Milana i Pavla Jevtića (osn. 1922), Minerva (osn. 1923), Dojković i Petrovački (osn. 1924), Gutenberg, Rues i drugovi (osn. 1925). Jedan od najznačajnijih poduhvata u to vreme bilo je štampanje prvog jugoslovenskog izdanja nagrađivane Pupinove autobiografije „Od pašnjaka do naučenjaka“ 1929. godine, koju je Milan Jevtić preveo sa engleskog jezika. U gradu je u periodu od 1932. do 1936. bilo aktivno osam štamparija, a 1938. godine sedam, koje su štampale 12 nedeljnika, polumesečnika i mesečnika, kao i nekoliko sportskih listova na tri jezika.

Nakon Drugog svetskog rata dolazi do nacionalizacije preživelih štamparija i njihove integracije. Godine 1945. štamparski potencijal „Slobodna Vojvodina“ dobija naziv „Oktobar“, dok se osniva i drugo preduzeće pod nazivom „Grafika“. Ove dve štamparije se 1957. godine spajaju u „Grafičko preduzeće Budućnost“ sa sedištem u Sarajlijinoj ulici br. 10. Godine 1962. u kompaniji radi 266 radnika, koji su proizveli 5,8 tona novina i časopisa (među kojima je svakako najznačajniji list Zrenjanin osn. 1952), 52 tone knjiga i brošura, 97 tona tiskanica i obrazaca, 282 tona kutija za ambalažu i 115 tona drugog štampanog materijala. Od kraja sedamdesetih godina 20. veka pa sve do početka devedesetih ovo preduzeće je funkcionisalo u sastavu IPK „Servo Mihalj“. Potom sledi kriza za kompaniju, koja će se još više produbiti tokom privatizacije u prvoj deceniji 21. veka. Posle štrajka radnika 2011. godine preduzeće je praktično prestalo da postoji.

Godine 1979. registrovana je „Štamparija Dragić“, koja posle dužeg vremena predstavlja prvi primer privatnog preduzetništva u gradu. Krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina 20. veka štamparska delatnost u gradu obogaćena je nizom novih preduzeća koja čuvaju ovu tradiciju dužu od 170 godina.

Comments are closed.