ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

Moja iskustva o mogućnostima delovanja sindikata u privatnom preduzeću

Moja iskustva o mogućnostima delovanja sindikata u privatnom preduzeću

 

Piše: Ilija Tulumović, nekada predsednik Sindikalne organizacije ATB SEVER

 

Mogućnosti za efikasan rad sindikata u privatnim preduzećema su minimalne. Vlasnicima, tj. onima koji u ime vlasnika upravljaju preduzećem ni na koji način, niti iz bilo kojih razloga, ne odgovara da imaju dobro organizovane zaposlene koji bi, kroz sindikalne zahteve, mogli efikasno da utiču na promene kojima bi  poboljšali svoj radni i materijalni status.

 

U težnji da obeshrabre zaposlene da se sindikalno organizuju, vlasnici, tj. oni koji u njihovo ime upravljaju preduzećem,  imaju vrlo veliki broj načina na raspolaganju da to uspešno sprovedu.

 

U preduzeću u kojem su posle privatizacije zatekli organizovani sindikat primenjuju metode potkupljivanja sindikalnih aktivista, obično povećavanjem zarade ili davanjem posebnih stimulativnih naknada uz zahtev da to ostane poslovna tajna.

 

Ako to ne uspe prelazi se na ucenjivanje, zastrašivanje, namerno nezakonito postupanje prema sindikalnim aktivistima, obično preraspoređivanjem na neodgovarajuće radno mesto i po uslovima rada i po smanjenju dotadašnje zarade, a vrlo često i najbrutalnijim i nezakonitim otkazivanjem ugovora o radu. To rade sa jasnim znanjem da je to nezakonito, ali znaju da je sudski postupak i skup i spor i da im to ide u prilog. Ne odlučuju se svi da pokrenu sudski spor i zbog toga pristaju na nezakonite ustupke koji im se nametnu. Istovremeno, postaju primer ostalim zaposlenima kako će se u slučaju potrebe i prema njima postupati.

 

Ukoliko sve napred navedeno ne uspeju da urade dovoljno brzo, obično nađu pogodnu ličnost koja dobija zadatak da osnuje drugi sindikat i određen broj zaposlenih na neki od navedenih načina bude primoran da se u njega učlani. Gde su dva ili više sindikata tu je i nesloga i nejedinstvo i tu je i kraj mogućnosti da se zaposleni čvrsto organizuju.

 

U svemu napred navedenom imaju prećutnu podršku lokalnih i republičkih vlasti kojima takođe odgovara da zaposleni ne budu organizovani.

 

U novoosnovanom privatnom preduzeću, najefikasniji način za sprečavanje efikasnog organizovanja je ograničenje rada u sindikatu na određen broj sati dnevno, najčešće dva sata dnevno. To zaposlenog koji želi da se bavi sindikalnim aktivizmom dovodi u vrlo složenu situaciju da kao sindikalni aktivista mora da se suprostavlja osobama koje su mu rukovodioci kada je na radnom mestu.

 

Iz napred navedenog jasno je da je najefikasniji način sindikalnog organizovanja da sindikati budu izmešteni iz preduzeća, kao što je to praksa u svim društvima koja su u tržišnoj privredi. Prvi preduslov za to je da se sindikalno organizovanje reguliše posebnim propisom, npr. Zakonom o sindikatima, kojim bi precizno bio regulisan način sindikalnog organizovanja i koji bi obavezao sve poslodavce da to prihvate na isti način i time bi doveo u ravnopravan položaj zaposlene na teritoriji čitave Republike Srbije.

Comments are closed.