ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

VLADAVINA MANJINE

Mohora Doru –

Devedesetih godina prošlog veka u Srbiji, kao i na teritoriji cele Jugoslavije, počela je tranzicija sa sistema koji je omogućavao vladavinu većine u društvu, ka sistemu u kome sve poluge moći i vlasti drži manjina, uz veliko socijalno raslojavanje na moćne i bogate pojedince sa jedne strane, te marginalizvovanu i siromašnu većinu sa druge strane. Iz samoupravnog socijalizma se, za dvadesetak godina, prešlo u monopolski kapitalizam.

Etapa slobodne tržišne privrede i konkurencije ravnopravnih učesnika na tržištu je, putem neometene pljačke društvenih resursa koja je ubrzana procesom tzv. privatizacije, putem zloupotrebe moći i trgovine uticajem, jednostavno preskočena.


Formalnih sistemskih pretpostavki za vladavinu većine u samoupravnom socijalizmu je bilo dovoljno, te su bile prisutne u svim aspektima društvenog života. Privreda je bila snažna, uz veliki broj zaposlenih radnika. Nalazila se u društvenom vlasništvu kao kombinovanom vlasništvu radnika i države. Takvi društveno-svojinski odnosi su obezbeđivali i garantovali prava radnika.


U oblastima društvene infrastrukture (obrazovanje, zdravstvo…) vlasništvo nad sredstvima je takođe bilo kolektivno, a upravljanje se vršilo preko samoupravnih interesnih zajednica u kojima su se sretali korisnici i davaoci usluga, te odlučivali o raspodeli sredstava i vršenju tih usluga. Formalno pravno se radilo o jednom demokratskom obliku upravljanja kod koga su bili mali izgledi da dođe do privatizcije odlućivanja i sredstava. U samoupravnom socijalizmu je bila prisutna demokratizacija svojine i kolektivno upravljanje, u kome su bili uključeni predstavnici radnika i predstavnici korisnika usluga. Vlasti su obezbeđivale narodno predstavljanje i upravljanje u svim sferama društvenog života. Individualističke i egoističke koncepcije upravljanja i prisvajanja su bile suzbijane. Vladajuća ideologija je bila leve orjentacije, te desničarske kapitalističke snage željne afirmacije i ličnog bogatstva nisu dolazile do izržaja sve do završne faze socijalizma, u kojoj su zapadne kapitalističke države uspele da, putem kapitala i kredita, podmite afirmisane političare na ovim prostorima da krenu pravcem razaranja kolektivnih organizacionih oblika društvenog sistema.


Razaranje društvenog tkiva radi ostvarivanja privatnih interesa moćnih i uticajnih, odnosno radi ustoličenja beskrupulozne eksploatacije manjine nad većinom otpočelo je ukidanjem sudova za radne sporove, a potom ukidanjem samoupravnih prava radnika i prava iz radnog odnosa, uz postepeno pogoršavanje položaja radnika. Potom je projekat manjinske kontrole društva, tj. manjinske dominacije unapređen procesom privatizacije. Izgovor je bila neracionalna organizacija društvenog i javnog sektora, te navodni višak zaposlenih u njima. Privatizacija je dodatno podstaknuta pljačkom društvenih i javnih preduzeća, zloupotrebama službenog položaja od strane najodgovornijih u njima, bez pozivanja na odgovornost. Zavera protiv kolektivnih oblika svojine je očigledno bila sinhronizovana sa organima gonjenja i sudovima. Naime reforma pravosuđa devedesetih godina dvadesetog veka je iskorišćena kako bi na sudijdskim i tužilačkim položajima bili zadržani samo poslušni prema režimu, koji za štetno i nezakonito ponašanje u korist vladajuće nomenklature nisu pozivani na odgovornost, uz izgovor nezavisnog pravosuđa. Tako su stvorene pretpostavke za nekažnjeno preuzimanje društvenih resursa od strane manjine, koja je ovladala svim ekonomskim i političkim polugama. To je za sobom povlačilo i potpunu kontrolu nad kapitalom i nad finansijskim sistemom.


U novonastaloj situaciji dominacije manjine u društvu, na političkoj sceni se finansiraju i opstaju samo desničarske organizacije, one koje se zalažu za vladavinu manjine, tj. za surovi monopolski kapitalizam. U uslovima privatizacije i pljačke, bez ikakvih šansi za finansiranje obzirom na kontrolu društvenog kapitala od strane kapitalizmu sklone manjine, levičarske političke organizacije nisu imale šanse za formiranje i opstanak.


Desničarske političke organizacije su se našle i u poziciji i u opoziciji. Dokaz za to jeste taj što se privatizacija i monopol private svojine nalazi i u programima opozicionih stranaka. Razlika je u tome što opozicija smatra da je sadašnja privatizacija pljačkaška, da se pljačkaju javna preduzeća uz stranačko zapošljavanje i zloupotrebu vlasti. Opozicione stranke rešenje vide u vraćanju u pređašnje stanje, ali ne kako bi se kolektivni oblici svojine zadržali i učinili funkcionalnim. Opozicija se, nakon revizije postojeće, zalaže za novu privatizaciju koja će tada biti “pravedna”. Nema garancija da bi nova privatizacija bila pravedna, niti da prelazak svojine celog društva u privatne ruke može biti pošten.


Sprečavanje dalje vladavine manjine je moguće samo putem sistemskih promena koje bi počele od novog, narodnog ustava. U sadašnjem Ustavu Srbije, iz 2006. godine, čak ni za ustavna načela koja su dobro koncipirana nema uređenih zakonskih mehanizama za sprovođenje. Radi se dakle o neoliberalnom ustavu, pogodnom za apsolutističku vladavinu manjine i bogaćenje vladajuće klase, tj. za brzo pretvaranje političke u ekonomsku moć, i obrnuto.


Vršac, 18. februar 2019

Comments are closed.