ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

Preko ovlašćenja

Sasvim neupadljiva, na samom ulazu u glavnu poštu u Zrenjaninu, nalazi se spomen-tabla koja podseća da je tu nekada radio Ljubomir Petrovački koji je otkrio nameru okupatora da pohapsi i strelja komuniste. Dodaćemo, uz svesrdnu pomoć domaćih kolaboracionista, čija raznolikost ide od ključara/vratara do velikih gazda. Eufemizam „rodoljubi“ služi isključivo da napravi zbrku. Tako skoro vek posle hrabrog čina službenika Petrovačkog, imamo jednu rodoljubnu papazjaniju. Danas svoje mesto u borbi protiv okupatora dobijaju kolaboracionisti, zahvaljujući političkim revizionistima, dok se herojstvo komunista briše sa ciljem olakšane restauracije kapitalizma i uzlazećeg fašizma kom svedočimo.
Kako spomen tabla podseća, 18. juna 1941. godine /prema Đorđu Momčiloviću 20. juna; vidi u „Zrenjaninske vatre“, str. 283/, par dana pre početka operacije Barbarosa, zaposleni u ovoj pošti na mestu šefa dostave telegrafske službe u gradu, Ljubomir Petrovački, član KPJ, poslo je poruku Svetozaru Tozi Markoviću o sadržaju poruke koja je došla od Komesarske Vlade u Beogradu. Poruku je uputio Milan Aćimović, ministar unutrašnjih poslova na adresu Franca Rajta, tada policijskog prefekta za Banat, posle rata osuđenog ratnog zločinca streljanog nakon suđenja u Zrenjaninu.

 

„Ujutru tog dana Ljubomir Petrovački je kao i obično pregledao prispele telegrame koji su stajali na stolu dežurnog službenika. Dežurni službenik Dragutin Rakanović je u pošti bio mlađi činovnik, koji je ovde došao iz Bačke, gde je sarađivao sa komunistima. To je i bio običaj jer je Ljubomir bio šef dostave telegrafske službe u gradu. Ta okolnost mu je i ranije pružala mogućnosti da bude u toku nekih akcija policijske vlasti i da o tome redovno obaveštava preko svoje veze članove Okružnog komiteta Partije. Za tu vezu je znao Svetozar Marković Toza i više puta o ovom zadatku razgovarao sa Petrovačkim.“
Telegram je sadržao instrukcije kako da se izvrše pripreme za iznenadna masovna hapšenja registrovanih komunista i onih koji su na neki način sarađivali i pomagali komunistima.
„U telegramu su se već nalazila imena nekoliko najpoznatijih banatskih komunista, a policiji je bilo naloženo da prema svojim kartotekama sačini potpune spiskove i po toj listi izvrši iznenadna hapšenja.“
Nakon prenetog upozorenja, prema rečima Franca Rajta, komunisti su postali mnogo opasniji. Sadržaj pisma je prenet komitetima, naloženo je da hapšeni, osuđivani ili kompromitovani komunisti hitno pređu u ilegalu, u baze. Tako je Ljubomir Petrovački „značajno ublažio oštricu udarca nemačke policije na partijske i skojevske komitete i organizacije u rejonu u kome su te organizacije bile najsnažnije pa i policiji najpoznatije što je imalo svoje pozitivne posledice na duži period.“
Premalo vremena da se obaveste svi, pa ipak, uspeli su tada da se sklone Servo Mihalj, stari melenački komunist Bogdan Marinkov, svi članovi Biroa- Zličić Đorđe, Nikica Živanović, Proka Sredojev, Lidija Aldan, Sava Đisalov, Johan Mike i nešto kasnije Rada Grujić. Koča i Ruža si ostali u vinogradu Nićetina koji je takođe bio u ilegali, zatim Lazar Nikin, Miloš Jovanov, Janko Ćurčija i Kosta Đurić. Toza je obavestio Strahinju Stefanovića iz Neuzine, koji je svoje drugove uputio u Botoš, kod Ilije Fibišana čija se kuća „napunila ilegalcima iz okolnih mesta.“
Komunisti nemačke nacionalnosti nisu ostali uskraćeni za informaciju da im preti opasnost, pa su se u ilegalu sklonili Karl i Elizabeta Folb te Petar Polinger, kojii je bio smešten zajedno sa Sonjom Marinković i Gordanom Ivačković u kući Alekse Cvetkova. Ovo troje su se posle javnog poziva glavnog vojnog zapovednika objavljenog u listu „Novo vreme“ da će biti slobodni ako se vrate u legalnost to i uradili. O slobodi koja im je usledila svedoči spomenik Sonji Marinković na kraju Bagljaša, gde je ova mlada komunistkinja odbila da okrene leđa strelcima i uz povik „Pucajte, ovo su grudi komunističke!“ izgubila život.
Tog 31. jula 1941. godine, na istom mestu gde i Sonja Marinković, izgubio je život danas zaboravljeni heroj iz telegrafske službe, Ljubomir Petrovački. Ljubomir nije krio da je komunista. Nije otišao u ilegalu u nadi da će uspeti da spasi još drugova i drugarica, te je ostao na starom mestu, u pošti i svojoj kući u Dolji, dok je njemu za stopama bio agent Jozef Vilhelm, Ljubin stari poznanik.
Jozef Vilhelm, star 32 godine, trener i rvač u klubu „Vojvodina“, stolar, blagajnik i član odbora sindikata drvodeljskih radnika, policijski agent i miljenik Juraja Špilera. Ljubomir Petrovački, službenik i birokrata, uhvaćen je i pogubljen zahvaljujući ovom običnom mladiću Jozefu koji je samo radio svoj posao, za okupatora i domaću, izdajničku vlast.
Tara Rukeci
22.9.2023. u Zrenjaninu
Fotografije spomen table i spomenika: TR, 2023.
Izvor: Momčilović Đorđe, „Zrenjaninske vatre“

Comments are closed.