ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

RUGOBA PARTIJSKE POLITIKE

Autor: Đokica Jovanović

„Gledis, rugoba je jedna od sedam smrtnih vrlina.“

Oskar Vajld, Slika Dorijana Greja

Političke partije u postindustrijskom društvu, kako kaže Ralf Darendorf (Ralf Dahrendorf) nisu više klasne reprezentacije, već interesne grupe čiji se interes koncentriše oko vlasti. Partije su, dakle, vladavinska udruženja (herrschaftsverband), poput vladavinskih udruženja u industriji, u polju institucionalizovane religije… „Međutim, čini mi se da je koncept interesne grupe dovoljno nedvosmislen ako, osim terminoloških razmatranja, imamo na umu modernu političku stranku kao primer takvih organizacija,“ zapisaće Darendorf u svojoj knjizi Class and Class Conflict in Industrial Society (1959), koja, koliko je autoru ovih redova znano, još uvek nije prevedena kod nas.

IMPERATIV PROPAGANDE: Vladavinska udruženja su se stvarno odvojila (emancipovala) od svoje nominalne društvene „baze“. Društvene grupe, koje ne pripadaju vladavinskim udruženjima, su njima potčinjene. U postindustrijskom društvu, smatra Darendorf, vlast ne potiče od svojine, već, obrnuto, svojina od vlasti. Drugim rečima, vlast sebi daje mandat da druge slojeve isključi iz kontrole nad svojinom. Otuda grčeviti propagandni odijum prema društvenoj svojini i samoupravljanju. Zato je javna svojina prazan, formalizovan, pojam. Njome nikako ne upravlja „javnost“, već u potpunosti jedino vladajuća oligarhija. Time ona (što je najslađe) kontroliše i dobit. „Javnost“ je isključana. I, tako, nije uopšte za čuđenje jarosna jagma za kontrolom, naročito nad profitabilnim, javnim preduzećima. Borba za vlast je, nužno, i borba za monopol nad bogaćenjem. „Ušao u politku sa pocepanim patikama, sada nosi najskuplja odela“. Otuda partije vladaju, a ne predstavljaju. One nisu više (ako su ikada vile) reprezentacije. Naivno je uverenje dela javnosti (čak i kvalifikovane) da partije postoje prevashodno zarad zaštite i razvijanja javnog dobra i da se nadmeću poglavito na tom polju.

Ralf Darendorf (levo) na demonstracijama (1969) protiv kontroverznog zakona o univerzitetu | www.welt.de

Da bi se ovakvo stanje učinilo nepromenjivim, vladavinska udruženja obilato investiraju u ideologiju, propagandu i agitaciju. U ovaj jaram vlast hita da upregne što je moguće više društvenih resursa – od zabave do nauke; od represivnih ustanova do skupština… Ideologiju valja obrazložiti kao ponajbolji, najpoželjniji red vrednosti.

Ubediti! To je imperativ. I to odvajkada. Jedan od najstarijih i najtrajnijih vidova ubeđivanja je retorika. Od kako je nastala (kao umetnost ili tek kao veština) retorika je sposobnost ubeđivanja, ona je nad-govor i ona je na-govor. Sabesednika hoće da nadgovori (nadjača), slušaoca da nagovori (ubedi). Retor, političar je onaj koji ne govori o dobru niti o istini, ne govori ni o pravednom, a ni o nepravednom, već stvara sliku o tome lepim rečima. Teofrast (živeo na razmeđi četvrtog i trećeg veka pre naše ere) ukazuje na četiri bitne vrste retorskog stila, pa naročito ukazuje na četvrtu – na ukras. A Demetrije (njegov savremenik) ističe ubeđivački, osvajački karakter retorske rečitosti: „Ono što gvožđe postiže u ratu, to u miru postiže rečitost.“ Tako je od antičkih retora, pa do moderne propagande i agitacije, ili trgovačke reklame, moderno rečeno, marketinga, još pomodnije, advertajzinga (veštine zavođenja zarad prodaje piškota ili ideologije – svejedno je). Retori, baš kao propagandne i marketinške agencije danas, su bili na visokoj ceni.

OBMANA: Stara je istina da bez laganja politike nema. Hana Arent (Hannah Arendt) nam skreće pažnju: „Od početka poznate istorije znamo, naime, za prikrivanje i obmanu – ono što diplomati nazivaju diskrecijom ili takođe arcana imperii, državnim tajnama – za namerna zavođenja na pogrešan put i za gole laži kao legitimna sredstva za postizanje političkih ciljeva. Onaj ko razmišlja o tom stanju stvari može se samo čuditi koliko mu je malo pažnje bilo posvećivano tokom našeg filozofskog i političkog mišljenja.; s jedne strane, s obzirom na suštinu delanja i, s druge strane, s obzirom na našu sposobnost da u mislima i rečima poričemo činjenice. Ta naša aktivna, agresivna sposobnost da lažemo, upadljivo se od naše pasivne prijemčivosti za zablude, iluzije, greške u sećanju, i od svega onoga što se može pripisati zakazivanju naših čulnih organa i organa mišljenja.“

To je moguće, pisao je Andrej Ule, jer ideologija „ne dozvoljava hipoteze, koje je moguće empirijski testirati i onda i opovrgnuti, jer želi da sve svoje iskaze predstavi kao potpuno utemeljene i nedvosmislene… Ako takvo izvođenje više nije moguće i na neki način treba objasniti stvarno događanje, tada se uvode ad hoc hipoteze, koje već unapred otupe ili eliminišu mogućnost potencijalnih odstupanja od objašnjenja i tumačenja ideologije“.

Glavni posao ideologa je da „obrazlože“ nužnost aktuelnog stanja. Legitimacija se, neretko, traži (i dobija) i u polju političko-kulturnog kiča, koji se plasira naročito preko partijski kontrolisanih, a uticajnih, medija. To je moguće, kaže Đilo Dorfles (Angelo Eugenio „Gillo“ Dorfles), zato što „kič najviše koristi iracionalne, fantastične, ili ako hoćemo sub- ili pre-svesne elemente“. To se čini surovom i sirovom kontrolom industrije zabave. Televizije, festivali, sabori, koncerti opskurne „muzike“, „sportske“ gladijatorske igrarije… zatrpavaju, guše, oduzimaju vazduh, okupiraju javno polje. „A zašto je baš razonoda uspešna? / Zato što je razonoda teror / A zašto je ona to? / Zato što nas totalno razoružava,“ odgovoriće Ginter Anders (Günther Anders, rođen kao Günther Siegmund Stern). Podupire se i afirmiše aktuelna, hegemona ideologija. Ovako skrojena zabava je, prema sadržajima, koji imaju ultimativni karakter kolektivnog samozaborava, latentna i manifestna (kako bi rekao Robert Merton [Robert King Merton]) glorifikacija hegemonog duha vremena (Edgar Moren [Edgar Morin]).

Uz neodoljivu zavodljivost zabave nije mnogo teško uspostaviti još jedan, naizgled prozaičan (zato lako stavljen izvan medijskog okulara) mehanizam kontrole. Nije daleko od istine pretpostavka o tome da je kontrolisana oskudica i politički program, kojim se „ucenjuju“ podanici. To se uspešno čini kontrolom količine dobara koja se stavlja podanicima na raspolaganje (minimalne plate i nesigurnog radnog mesta). Zauzvrat, od podanika se zahteva da neprestano daje legitimaciju politici režima kada on proglašava istinitim svoje ideološke konstrukte, ne priznajući istovremeno očajnu zbilju, a i sopstvene neuspehe. Upravo u stanju oskudice podanik je sudbinski vezan za režim, koji postaje jedini izvor egzistencije, života. Nelojalni će biti kažnjeni oduzimanjem svih, i osnovnih, egzistencijalnih pretpostavki.

Hana Arent | https://hac.bard.edu

PROVALIJA: Povodom fenomena „poslušnosti malog čoveka“ u Hitlerovoj Nemačkoj, Hana Arent piše: „Teško da je ijedna zemlja zapadne kulture bila tako malo prožeta klasičnim vrlinama građanskog ponašanja… To je činjenica koju su Nemci u trenucima nacionalne opasnosti vrlo uspešno prikrivali, ali je nikad nisu izmenili. Iza fasade proklamovanih i propagandom širenih nacionalnih vrlina, kao što su ‚ljubav prema otadžbini‘, ‚nemačka hrabrost‘, ‚nemačka vernost‘ i slične, vrebaju njima odgovarajući stvarni nacionalni poroci. Jedva da ima zemlje u kojoj u proseku ima tako malo patriotizma kao u Nemačkoj, a iza šovinističkih tvrdnji o vernosti i hrabrosti krije se fatalna tendencija ka nelojalnosti i izdaji iz oportunističkih razloga.“ Kada se ovo zna, onda ne čudi da „između formata zločinca i osobine dela zjapi nepremostiva provalija. Organizovani zločin bio je monstruozan, počinioci to nisu bili“, kaže Volfgang Sofski (Wolfgang Sofsky). Počinioci nacističkih zločina nisu bili zločinci ni u porodici, ni u susedstvu, ni u sredini gde su živeli… Suprotno od toga, bili su uzorni očevi, supruzi, susedi, drugovi, građani… dok nisu zabasali masovno i, svakako, dobrovoljno u okruženje nacifašizma – ideologije koja, kako je pisao Vilhelm Rajh (Wilhelm Reich), od malog čoveka čini poslušnog zločinca.

Svaka oligarhija, svesna neminovne prolaznosti vlasti, ubrzano, od javnosti skriveno „obezbeđuje“ sebe prisvajanjem javnog bogatstva i, tajnom i polutajnom, kolaboracijom sa nastupajućom, novom, vlastodržačkom nomenklaturom. Ta nova nomenklatura će sačekati da vlast izgubi i poslednje političko i ekonomsko, uporište, da razori društvo i sve njegove ustanove, da ne ostvari (inače, neostvarive) „velike ciljeve“, da se sâma, neizbežno, sunovrati u kriminal, jer ponestaju društveni resursi za eksploataciju, da posegne za neskrivenim nasiljem ili da u tišini napustiti tron, skrivajući se, u unapred pripremljenu, tajnovitost.

I, konačno, partije se mogu smenjivati na vlasti, ali se sâm ideološki temelj i okvir na kome počiva politika kod nas zadugo neće menjati. Zato se i sada, skoro sve partije, legitimišu prihvatanjem, usvajanjem postojećeg monoideološkog poretka. Tačnije, taj poredak parije iznutra niti žele niti mogu da menjaju niti transformišu u toj meri da izgubi svoju supstancu. Kao što vidimo, mogu partije u svom delovanju biti „tvrde“, „umerene“ i „meke“. Ali vazda su takve kakve jesu – protivne suštinskoj društvenoj promeni.

Kako se čini, vreme revolucijâ je prošlo. No, sutrašnje nevolje, čije je seme već posejano i čije klijanje se ne može više zaustaviti, će pokrenuti teške nevolje i (neočekivan?) odgovor nevoljnika na njih. Kakav? To ni žreci sada ne znaju.

Istorija pamti da su se ljudi u opakim, neizvesnim vremenima samoorganizovali u otporu prema neprilikama. Da ne idemo dalje u prošlost od nastanka novog veka: leveleri, digeri, sovjeti, žuti prsluci, gradske/seoske skupštine… su nosili sobom mnoga humana (ali, katkad, i neka ne baš humana) nastojanja. Reći će neko: Čemu pobuna, svaka bude ugušena. Tačno. Ali i svaka sila na koncu, takođe, propadne.

Marinaleda | https://connectiv.events

Za kraj. Nikada sve nade ne zgasnu. Preporučujem čitaocu da obrati pažnju na slučaj Marinalede, malog mesta u Andaluziji. Svoj život su meštani uzeli u svoje ruke. Samoorganizacija je omogućila da bolje žive od većine Španaca. Na internetu se mogu gledati polusatni dokumentarni film Marinaleda se ne predaje i čitati tekstovi o Marinaledi. Preporučujem.

Objavljeno: Novi magazin | Beograd | 6. 8. 2020. | Broj 484

Comments are closed.