ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

Pojmovi kao instrumenti vladanja

Miroslav Samardžić –

(Prikaz knjige Todora Kuljića Prognani pojmovi „Clio“, Beograd, 2018).

Ne vlada se samo silom, druga sredstva su ubojitija. Platon je znao da naratori vladaju svetom. Dejvid Hjum tvrdio je da je sila na strani većine, manjine vladaju idejama. U velikim kulturama postoji tradicija izdavanja jednojezičnih rečnika koji se stalno menjaju i dopunjavaju. To je empirijski dokaz da je značenje pojmova, posebno apstraktnih, istorično. Odrednice u Enciklopediji britanici imaju promenjiv sadržaj. Ta enciklopedija ne počiva na vrednosno neutralnom znanju, ona saopštava viđenje sveta vladajućih klasa koje se menjaju. U Engleskoj kažu da je Enciklopedija britanika u britanskim imperijalnim osvajanjima imala isti značaj kao i mornarica. Francuska revolucija počinje prosvetiteljskom enciklopedijom. Fiksacija tradicionalne političke teorije na vladavinu silom navela je Fukoa da primeti kako u političkoj teoriji kralju još nije odrubljena glava. Moć nijesamo suverenitet. U modernom svetu disciplinujuća moć predstavlja sredstvo vladanja, ona, kako ističe Fuko, ne zastrašuje ljude.Ona predstavlja napor da se utiče na mentalne koncepte ljudi, način na koji oni razmišljaju i razumeju društvene pojave, što odlučujuće utiče na njihovo ponašanje. Između ostalog, tome služi reinterpretacija istorije i redefinisanje ključnih pojmova. Znanje je pokušaj uspostavljanja poretka u haotičnom svetu. U svakom znanju uključena je borba za moć, smatra Fuko.Ona ne može biti redukovana na jedan model (država, pravo), već funkcioniše u mnoštvu formi i sa različitim tehnikama (1).


U fašističkom zatvoru Gramši postavlja pitanje:“Zašto nismo uspeli ?“. Situacija je posle Prvog svetskog rata bila revolucionarna, a revolucija je izostala. Zaključio je da je snaga buržoazije bila ne samo u državnom aparatu nego i u civilnom društvu u kome su bile duboko utemeljine vrednosti koje su podržavale kapitalizam. Zato je sistem bio otporan na ekonomsku katastrofu, njegova moć počivala je na široko prihvaćenim kulturnim normama, koje su, kako bi primetio Fuko, obezbedile dubinsko podređivanje. Lingvistička analiza neophodna je kako bi se razumela dinamika moći u društvu, smatra Gramši, jezik ima hegemonu funkciju. On istražuje kako suptilne konotacije zamrzavaju percepciju i zamisli i tako olakšavaju prihvatanje konvencionalnih stavova i sprečavaju izražavanja jerertičkih ideja.


Jezik nije neutralno sredstvo opštenja već koncept, kaže Gramši. On ističe da ne određuje političko ponašanje društvena struktura, nego njena interpretacija. (Grčki filozof Epiktet primećuje da ne potresa ljude ono što se desilo, nego ono što je o tome rečeno).Ako se sadržaj pojmova upodobi sa interesima vladajućih klasa, podređeni ostaju razoružani. Zato Gramši insistira na značaju kulturne hegemonije kao važnog aspekta vladanja. Postoji njihova i naša kultura, buržoaska i proleterska (2).


Nova knjiga Todora Kuljića Prognani pojmovi bavi se neoliberlanom revizijom društveno naučnih pojmova u veku asimetrične klasne moći. Autor istražuje povezanost između promene sadržaja i značenja pojmova i promena odnosa moći u društvu. U saznajnom pogledu pojam nastaje kao misaono jedinstvo logičkih operacija, a u političkom pogledu kao zgušnjavanje misli u delatnu parolu. Pojmovi grupisani u diskurs analitički istražuju problem, ali i nagoveštavaju u kom pravcu treba menjati društvo.


Pojmovna istorija bavi se promenama važnih pojmova misli o društvu, ona traga za centrima semantičke i političke moći. Vodeći pojmovi su važni indikatori društveno političkih promena. Uvek postoje ustanove koje imaju monopol nad proizvodnjompojmova. Onaj koji stvarima daje imena njima i vlada.


Autor ukazuje da su pojmovi politizovani i da su povezani sa moći. Oni redukuju složenost i nameću novo viđenje stvarnosti, pravdaju ili kritikuju moć. Uvek postoje hegemonii prognani pojmovi. Analiza jezika je integralni deo svakog sociološko-istorijskog istraživanja. Sažimajući nepreglednost prošlosti pojmovi eliminišu subverziju u sadašnjosti, kolonizuju budućnost i konstruišu realnost.Tako dominantne grupe podređenima nameću svoje vrednosti. Svaka epohalna svest zgusnuta je u borbenim pojmovima koji su inovacije, ali i okupacije.


Prema Karlu Šmitu svi politički pojmovi imaju polemički smisao, cilj sociologije pojmova je da nađe osnovnu sistemsku strukturu pojma koja se može porediti sa socijalnom strukturom epohe. Konzervativni nemački istoričar Kozelek tvrdi da prošlost živi u mentalitetima, a ne u bibliotekama. Pojmovi su zgusnuti izraz hegemonih teorija o društvu, jezički izraz društvenih odnosa, sistemi tumačenja i kreatori smisla. Oni integrišu minulo iskustvo u jezik i u ponašanje.


Kuljić smatra da je službeni jezik glavni nosilac simboličke moći. Istorijski pojmovi namaju samo saznajnu ulogu. Njihove borbene verzije imaju mobilizacijsku ali i društveno-integrativnu funkciju. Pojmovi koji nagoveštavaju budućnost normiraju očekivanja, uobličavaju šira ili uža grupna htenja i homogenizuju nadanja. Oni su istorični, ističe Kuljić. U potrazi za izvornim smislom treba tražiti i moć koja stoji iza promene značenja. Svaka ideologija traži borbne pojmove, a ne golu priču i nizanje događaja. Tek prošlost sabijena u borbeni pojam može integrisati i mobilisati prostorno udaljene grupe koje se ne poznaju. Prošlost pojmova nije uslovljena pre svega jezičkim nego društveno-ekonomskim činiocima.Postoji razlika između saznajne i društveno integrativne komponente pojmova. Tektonske klasne promene praćene su promenama u retorici.


Pojmovi osiguravaju kultrnu hegemoniju ekonomskoj i vojnoj moći. Gde je moć tu je i diskurs. Diskurs je, smatra Kuljić, jezički oblikovani sklop smisla povezan sa strukturama moći i interesima. Istraživanje diskursa je istraživanje moći, diskurs je međunivo između mišljenja i govora. Prema britanskom lingvisti Ferklafu diskurs čini mreža iskaza koji određuju produkciju smisla u politici, odnosno ona mesta iskaza koja postaju mesta moći. Diskursi se mogu nazvati revolucijama samo ako su segmenti krupnih društvenih promena.


Opojmljivanje nije spontani, autonomni proces. Naprotiv, postoji planska produkcija smisla pomoću jezika. Smisao i svrha se propisuju, radi se o semantičkom ugnjetavanju. Pojmovi su faktori realnosti. Subverzivni pojmovi neutralizuju se novom hegemonomsemantikom, njihov progon je uvek deo preuzimanja moći u jeziku.
Metafora razvija vlastitu dinamiku koja se ne može kontrolisati. Potrebna je jer ima više stvari nego što ima pojmova za njih. Složenost realnosti nadmoćna je nad sredstvima njenog redukovanja.


U procesima društvenih promena sadržaj pojma se menja, ili, ukoliko to ne uspeva, nepodobni pojmovi se proganjaju i zamenju novim. Autor na više primera pokazuje kako se pojmovi sa subverzivnim sadržajem potiskuju, a nameću se novi koji podstiču konformizam i prihvatanje postojećeg: materijalno prirodno pravo/pozitivno pravo; humanizam/filantropija; eksploatacija/socijalna isključenost. Progon subverzivnih pojmova menja kulturu otpora.


Pojam pravde najviše izložen reinterpretacijama. Svaka epoha ima svoju viziju prirodnog prava, ono se naročito pojavljuje u vreme revolucija. Društvene grupe definiše pravdu u skladu sa vlastitim interesima i identitetom. Prema Maksu Veberu: „Prirodno pravo je skup normi koje preeminentono važe, nezavisno od svakog pozitivnog prava i nasuprot njemu, i koje svoj diginitet ne duguju samovoljnom ozakonjenju već, naprotiv, legitimišu obaveznu moć pozitivnog prava“ (3). Prirodno pravo važi na osnovu unutrašnjih kvaliteta, a nasuprot njemu, pozitivno pravo legitimira se procedurom. Ukoliko je neka norma utvrđena od strane nadležnog autoriteta, ona nepogovorno važi, bez obzira na to da li je notorno nepravedna. Veber ističe da su pravnici praktičari „ slični… automatima za pravne poslove kojima se gore ubacuje činjenično stanje zajedno sa troškovima, da bi oni dole izbacili presudu zajedno sa obrazloženjem (4). U socijalističkoj Jugoslaviji problematikom napetosti prirodnog i pozitivnog prava naročito se bavio filozof i disident Ljuba Tadić. Dok je on nastojao da afrmiše koncept prirodnog prava na pravnim fakultetima dominirao je pravni pozitivizam najbolje izražen u čuvenom udžbeniku Uvod u pravo Radomira D. Lukića. Kako je Savez komunista od revolucionarne organizacije postajao sve više stranka vlasti, tako mu je sve više odgovarao pravni pozitivizam Hansa Kelzena a ne teorija o prirodnom pravu.


Autor od Vebera preuzima pojam materijalnog prirodnog prava koje je, prema Veberu, utemeljeno na socijalističkim teorijama o isključivoj legtimnosti sticanja sopstvenim radom. Kuljić uzroke društvenih nepravdi vidi u asimetriji moći u proizvodnim odnosima. Za razliku od Fukoa koji moć vidi kao rasutu, Kuljić, poput Grmšija ističe kako hegemonija ima klasno jezgro. Klasna nepravda ne može se prevazići bez promene kapitalizma. U ozakonjenoj normi, smatra on, pravda mora činiti hegemoni sadržaj. Ciceron je tvrdio da tamo gde nema pravde nema ni prava.


Prema neoliberalima, tržište može da funkcioniše samo ukoliko svi prihvataju aprstraktna pravila. Svaka intervencija u tržišni automatizam je nasilje i uzrok je ekonomske zaostalosti. Pravo je epifenomen tržišta, suverenitet tržišta je iznad suvereniteta naroda. Proceduralno pravo počiva na formalnoj jednakosti koje tobože garantuje slobodu, a u uslovima kapitalizma onoobezbeđuje podređenost radnika kapitalu. Prema pozitivnom pravu, radnik i kapitalista prilikom sklapanja ugovora o radu su jednake ugovorene strane koje deluju na osnovu slobodno izražene volje. (5) Marks piše:“ Između jednakih prava odlučuje sila“ (6). Pravo se, tvrde neoliberali mora upodobiti spontanom poretku tržišta,javno pravo mora biti podređeno privatnom. Privatni domen treba zaštititi od državne intervencije. Takav pravni poredak treba svakom pojedincu da obezbedi sleđenje sebičnih interesa, a ne da konstituiše građane kao subjekte koji donose zakone. Neoliberali smatraju da pravo treba jedino da obezbedi da pojedinci ne nanose štetu jedni drugima, nemože ono nekome obezbediti sreću. Nasuprot neoliberalima, Kuljić ističe da je socijalni građanin samosvesni pojedinac kome država osigurava stabilno zaposlenje u javnom sektoru ili ga štiti od samovolje kapitaliste u privatnom sektoru i kome garantuje nezakinutu zaradu i stečenu penziju, a sve u meri da sam kao subjekt može da određuje način vlastitog života. U neoliberalizmu, tržišni učinak je vrhunski kriterijum pravednosti. Instrumentalizovani razum se svodi na kalkulaciju i isplativost, um, pak, na solidarnost.Lišen normativne komponente pojam nije u stanju da savlada haos činjenica.


U periodu neoliberlane tranzicije, tj kontrarevolucije, socijalna i klasna solidarnost zamenjene su etnocentričnim nacionalizmom i na taj način vrši se pojmovno uništavanje socijalne opozicije. Nacionalna pravda potiskuje klasnu, društvo homogenizuje nacionalna a ne klasna nepravda. Centre moći koji nameću tu novu hegemonu semantiku čine menadžersko-verske koalicije kao izvor rasta identitetske religioznosti u regionu. Nova buržoazija i crkva traže oplakivanje Hristovih rana a ne izrabljivanja. Nema eksploatacije, svi smo braća u Isusu Hristu koji kaže:“ Jer svakome koji ima daće se, i preteći će mu; a od onoga koji nema, i što ima uzeće se od njega. “(Matej, 25:29). Nacija je jedini samorazumljivi državni okvir koji se otima samorefleksiji i hegemoni kontekst tumačenja svega. Šopenhauer kaže da nacionalni ponos prožima one koji nemaju ličnih sadržaja na koje mogu biti ponosni, pa se hvataju onoga što dele s milionima. Niče ističe da čovek nije neuspešni pokušaj božiji, nego je bog neuspešan pokušaj čovečiji. Što je jača nada u onostrano spasenje, ističe Kuljić,to je niži žar u popravljanju ovostranog. Nova hegemona kultura transformiše klasni otpor u nacionalni bes i tako oslobađa kapitalizam od odgovornosti za rđav materijalni položaj većine. Revoltirna šovinstička masa gnev okreće u drugom smeru. Klasna solidarnost je smetnja nacionalnoj, zato se proganjaju remetilački pojmovi.Umesto podele na radnike i kapitaliste nacionalisti nude podele na patriote i izdajnike.Prvda se nacionalizuje i deekonomizuje.Napetost između verskih i nacionalnih pravdi rađa neprogresivnu nestabilnost.


Potrebna je semantička subverzija da bi se srušio monopol pojmova kojim se neoliberalizam predstavlja bezalternativnim, smatra Kuljić. U neoliberalizmu socijalna isključenost potiskuje pojam eksploatacije i na taj način neutralizuje antagonizam unutar društvene strukture. Stvarnost se nikad nije mogla menjati pojmovima kojima su je vladajući opisivali. Danas preovladavaju pojmovi pobednika koji zgušnjavaju antisocijalno tumačenje istorije. Semantika ključnih pojmova je zgusnuti segment ideologije koji prevodi antagonsitičke napetosti kapitalizma u podnošljive forme saradnje. Traži se umerena, a ne radikalna promena, zato se izgoni pojam socijalne revolucije. Umesto njega nameće se koncept civilnog otpora koji je više korekcija nego negacija službene institucionalne demokratije u kojoj pluralizam skriva nasilje. Takvi otpori nemaju za cilj ukidanju temeljnih struktura nego pretežno izmenu nepravednih procedura.Pravna država čini estetiku neoliberalizma, u stvari na taj način se skriva autoritarnost liberalnog konstitucionalizma.


Diferencijacija kulturnog mnoštva slabi delatno jedinstvo antikapitalizma. U eri postsocijalizma vrši se koncentracija na napetosti nižeg reda umesto na proizvodni odnos. (Gej prava, prava etničkih grupa i sl). Borba između kapitala i rada uspešno je pomerena na borbu za prava manjina. Akteri promena su rasuti, mnoštvo novih identiteta sprečava jedinstvo misli i dela.Levica, smatra Kuljić, treba da se izdvoji iz multikulturne postmoderne politike identiteta i izbegne sužavanje demokratije na političku proceduru. Čim se pravda pluralizuje slabi kritika kapitalizma.


Decentriranje pravednosti imalo je za posledicu obezvređivanje socijalne države. Ona je važnija deklasiranoj socijalnoj većini i nezaposlenima nego manjinama koje insistiraju na priznavanju identiteta. Nova levica napustila je temeljnu kritiku kapitalizma jer je zaokupljena identitetskom politikom. Prema Kuljiću, njen zadatak bi trebalo da bude konstruisanje alternativne semantike o nespojivosti kapitalizma i demokratije. Da ne bi ostao bes, gnev mora postati misao.


Institucionalnu klasnu pravdu liberali nastoje da potisnu filantropijom. Ona počiva na privatnoj, pravno nepostojećoj obavezi bogatih da vode računa o interesima siromašnih. Briga o zajednici prepuštena je privatnoj inicijativi kako bi se smanjivale anatagonističke napetosti. Radi se o davanju bednima, ali ne i o ukidanju bede. U pitanju je odozgo nadzirano milosrđe, najčešće utemeljno na verskom osećanju samilosti. Gubitnici su sami krivi za svoju sudbinu, tvrde liberali, jer tržišni sistem svima omogućava slobodu izbora utemeljenu na preferencijama. Siromašni su u takvom položaju zato što lenstvovanje više cene nego materijalno obilje. Socijalna politika ima za cilj da napadne mehanizme koji pojedince onemogućavaju da učestvuju u blagodetima bogatog društva. One koji su u lošem socijalnom položaju ne treba zaštiti od promenljivih ćudi tržišta nego ih osposobiti da na njemu budu uspešni. Za razliku od filantropije, humanizam je usmeren na ukidanje društvenih uzroka bede. U njemu nema mesta za boga, dok filantropi najčešće deluju u strahu od istog. Radikalnog humanizma nema bez nasilja, kao što ni liberalnog kolonijalizma nema bez genocida. Komunisti nisu doneli nasilje nego su ga zatekli.


Pad socijalizma uzrokaovao je promenu temeljnih stavova intelektualaca o ključnim pitanjima. Konverziju, prema Kuljiću, čini nagli i radikalni zaoket lišen samorefleksivne svesti o vlastitom diskontinuitetu. Ona se razlikuje od evolucije i sazrevanja. Promišljeni stavovi teže se napuštaju od površnih.Konverzija intelektualaca jedan je od uzroka sadašnje neoliberalne hegemonije. Sa propašću radikalne levice nestala je i kritička misao o društvu.


Kuljićeva knjiga je marksistička, ona poziva na obnovu utopije u kojoj nema prošlosti. U Osamnaestom birmeru Marks piše: „Socijalna revolucija XIX veka ne može da crpe svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti.Ona ne može da otpočne pre no što se otrese svog praznoverja u prošlost. Ranijim revolucijama bile su potrebne svetskoistorijske reminiscencije da bi obmanule sebe u pogledu svoje sopstvene sadržine. Revolucija XIX veka mora ostaviti mrtve da sahranjuju svoje mrtvace kako bi stigla do svoje sopstvene sadržine. Tamo je fraza prevazilazila sadržinu, ovde sadržina prevazilazi frazu. (7)


Propast socijalizma u kome je postojala represivna socijalna sigurnost nije kraj istorije. Svojevremno je Noam Čomski tvrdio da je neoliberalni sistem toliko brutalan i transparentan da nikakva teorija nije potrebna da bi se on prozreo. Žižek mu se s pravom usprotivio. Pojmovne mreže i diskursi i dalje uspešno zamagljuju stvarnost i stvaraju iluzije o onome što postoji. Kuljić insistira na tome da golo nezadovoljstvo nije dovoljno za promenu. Ne može patnja biti potencijal revolucionarnog nezadovoljstva sistemom nego svest o ekspoloataciji.Stradanje i žrtvovanje ne prestavljaju saznajne potencijale višeg reda.


Kuljićeva knjiga od značaja je i za našu društvenu teoriju i za političku kulturu. U njoj je dat teorijski osnov za dalja istraživanja neoliberalne semantičke kontrarevolucije.


1. Mark G.E. Kelly, The Political Philosophy of Michel Foucault, Routledge 2008.

2. Joseph V. Femia, Gramsci’s Political Thought: Hegemony, Consciousness, and the Revolutionary Process, Oxford University Press, 1987; Peter Ives, Language and Hegemony in Gramsci, Pluto Press2004.

3. Maks Veber, Privreda i društvo, tom I, Beograd, 1976, str. 692.

4. Isto, str 706.

5.  Asimetriju moći u ugovoru o radu uočava Veber: .“Formalno pravo nekog radnika da sklopi ugovor o radu bilo kakvog sadržaja sa bilo kojim preduzetnikom, za onoga ko traži posao, praktično ni najmanje ne znači slobodu da sam određuje uslove rada, niti mu po sebi jemči bilo kakav uticaj na to. Odatle proizilazi, bar pre svega, samo mogućnost da onaj ko je na tržištu jači – u ovom slučaju, normalno, preduzetnik- pomenute uslove određuje prema svom nahođenju, da ih ponudi onome ko traži posao i ko će ih prihvatiti ili odbiti, i da ih nametne radniku, normalno, u slučaju da je ovaj pod jačim pritiskom ekonomske potrebe. Dakle, rezultat slobode ugovaranja je u prvom redu otvaranje izgleda da se pametnim korišćenjem imovine u robi na tržištu ta imovina bez pravnih smetnji iskoristi kao sredstvo za sticanje moći nad drugima. Zainteresovani za moć na tržištu su zainteresovani za jedan takav pravni poredak. Poglavito je u njihovom interesu stvaranje „ovlašćujućih pravnih postavki“ sa kojima se stvaraju šeme za punovažne sporazume, koji su, u uslovima formalne slobode korišćenja za sve, dostupni u stvari samo imućnima, i prema tome jemče njihovu isamo njihovu autonomiju i moćan pložaj.“ ( Veber, isto, str.611-612).

6. Karl Marks, Kapital, tom I, Beograd, 1977, str. 201.

7. Karl Marks, Osamnaesti brimer Luja Bonaparte, Beograd,1960, str 16-17.

Comments are closed.