ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

Andrej Mitrović- Fašizam i nacizam (3)

Andrej Mitrović

Fašizam i nacizam

Beograd, 2009.

(Oprema i ilustracije prir.)

Nacizam

U Nemačkoj je bilo sasvim suprotno. Stranka je odmah nastala, ali da bi se pokazala praktično delatnom, da bi našla jasne linije rada i svoje stalno vođstvo, trebalo joj je čak oko godinu dana. Počelo je 5.januara 1919, kada je u Minhenu stvorena Nemačka radnička partija. Uprkos imenu, partija ne samo da nije ništa imala s radničkim pokretom, nego je, naprotiv, sebe smatrala – a doista to je i bila – reakcijom na sve šira socijalistička kretanja i na već nekoliko meseci dugu revoluciju u Nemačkoj. Njeni osnivači su bili nepoznati ljudi, mali pisci i zanatlije, a pridružili su im se niži oficiri, demobilisani vojnici, pojedini studenti i izbeglice iz pribaltičkih oblasti. To što su svojoj stranci prilepili pridev „radnička“, nije bilo ništa drugo do uverenje da su upravo oni pravi nemački radnici, a ne oni koji su padili u fabrikama a i, u to vreme, dizali ustanke pod crvenim zastavama.

 

Radnička klasa

Fotos Antiguas de Mendoza, Argentina y el Mundo de cada década desde 1880

mendozantigua.blogspot.com

 

Svi su oni veličali nemstvo, tvrdili da je Rajh nzgubio rat zbog unutrašnje izdaje socijalista, Jevreja i slobodoumnijih ljudi, mrzeli revoluciju, koja je bila u toku i govorili da treba pobiti najodlučnije revolucionarne vođe. I, za razliku od pripadnika istog pokreta u Italiji, svi su bili nacionalisti rasističkih shvatanja. Iako u svojoj sredini nisu imali čoveka iole značajnijeg imena, većina je već prethodnih godina učestvovala u političkom životu u okviru različitih nacionalističkih, rasističkih i imperijalističkih udruženja. Dolazila je, tako, iz masovne baze nemačke desnice, stvorene nekoliko decenija ranije i izuzetno aktivne, naročito u prvom svetskom ratu. Među onima koji su im uskoro prišli kao istomišljenici, bilo je dosta oficira i podoficira koji su se u ratu odlikovali kao nosioci nacionalističkog borbenog morala. Deo njih je u 1919. godini učestvovao u uništavanju revolucionarnih republika veća, koje su širom Nemačke nicale od novembra 1918. Ipak, mesecima je to bila kafanska politika. Prve vođe stranke sedele su uz dobro bavarsko pivo u minhenskim krčmama, beskrajno nspovedale svoja desničarska uverenja, proklinjale revoluciju koja je tekla i radovale se svakom njenom krvavom porazu.

 

Ipak, od jeseni te godine stranka je bivala sve aktivnija, a postajala je i sve veća. U njene redove su se postepeno uključili istomišljenici sposobniji i odlučniji od osnivača i dotadašnjih vođa… Po ulicama su lepili uočljive crvene plakate, sa željom da radnike odvrate od socijalista i, naročito, od komunista. Tražili su dodir s drugim desničarskim grupama i otvoreno su pretili levičarima… Konačno, na velikoj skupštini u svečanoj sali poznate minhenske pivnice „Hofbrojhaus“, 24. februara 1920. godine, stranka je izložila svoj jasan program, nazvan „25 tačaka“. Tako je nastao politički pokret koji je sebe nazvao nacizmom.

Minhenska pivnica „Hofbrojhaus“ („Hofbräuhaus“) | www.americancraftbeer.com

 

Nacizam je program „25 tačaka“ proglasio za nepromenljiv i ispunio ga smešom opštih nacionalističkih polazišta, rasističkih sadržaja i, na izgled, zahteva levičarskog karaktera. Tačka 1. je glasila: „Mi tražimo na osnovi prava naroda na samoopredeljenje okupljanje svih Nemaca u Veliku Nemačku“, a tačka 3: „Mi tražimo zemlju i tle (kolonije) radi ishrane i naseljavanja viška našer stanovništva“. Tačkom 2. je, u ime ravnopravnosti naroda, zahtevano poništavanje mirovnih ugovora Versaja i Sen-Žermena. Već ovi zahtevi su otkrivali stare pangermanističke stavove, ali prilagođene novom trenutku. Ovu prilagođenost pokazuje i to što se služilo načelima koji su tada preovlađivali u javnom mnenju – pravom na samoopredeljelje i ravnopravnost naroda, ali primenjivanih u cilju traženja mogućnosti da se Nemački Rajh odbrani od posledica poraza u ratu, koji je sam i izazvao. U suštini, iza pogodnih formulacija krio se zahtev da se omogući „Velika Nemačka“, koja će, takođe, očuvati svoje kolonijalno carstvo. Poznavaocima motiva zahteva nemačkog imperijalizma nije teško da prepoznaju stari metod defanzivnih obrazlaganja njegovih, inače, ofanzivnih težnji, obrazlaganja tvrdnjama da je nemstvo od međunarodne zajednice zakinuto u svojim pravima i ugroženo u svom postojanju, pa zato ima osnova da se bori za svoju imperiju.

***

 

Pomoću reči „krv“, mistikom natopljene i izuzetnom strašću ispunjene, određivalo se ko je pripadnik nacije da bi se stvorila mogućnost da se jednima unapred oduzmu građanska prava, a drugima, onima koji su „državljani“, nametne pokornost prema nacionalnoj zajednici.

 

***

 

Posebno je zanimljiva tačka 16, kojom je traženo „stvaranje i održavanje zdravog srednjeg sloja, po-opštenje i iznajmljivanje velikih robnih kuća po niskim cenama malim zanatlijama“, uz „najoštrije nadgledanje malih zanatlija u njihovim isporukama državi, pokrajinama ili opštinama“. Ovom tačkom je otkrivena prava društvena sadržina celog programa, koji je jasno iskazivao gledišta rasprostranjena u srednjim slojevima nemačkog društva. Tačka 16. je izričito tražila poklanjanje pažnje tim slojevima, od svih društvenih slojeva jedino poimenično uzetih, u zaštitu, a svi drugi zahtevi iz socijalnog dela programa, pored sveopšte demokratske frazeologije, stvarno su razumljivi, samo kao traženje tog sloja da mu se obezbedi puna podrška države u njegovom društvenom napredovanju.

 

 

Zanatlija za razbojem u Šreksbahu u Nemačkoj (1936), Museum der Schwalm, Ziegenhain: Nachlass Heinz Metz | www.lagis-hessen.de

 

Štampi je bila posvećena 23. tačka, posebno opširna. U ime „borbe protiv svesne političke laži“ i radi „stvaranja nemačke štampe“, zahtevano je da samo oni kojima je priznato građansko pravo mogu uređivati listove ili sarađivati u njima, da strani listovi ne smeju biri štampani na nemačkom jeziku i da se zabrani svaki uticaj onih koji nisu Nemci. Takođe, zahtevano je i zakonodavstvo usmereno protiv umetničkih i književnih pravaca „štetnih“ za „narodni život“.

***

 

Najzad, sve se završavalo rečenicom: „Vođe obećavaju partiji da će radi sprovođenja iznesenih tačaka nastupati bezobzirno, ako je potrebno uz zalaganje sopstvenog života“… Zaklinjanje vođa na spremnost na krajnju žrtvu razumljivo je samo kao pretnja bezobzirnim nastupanjem.

Čini se da je opravdano najpre reći da se, u svetlu daljih zbivanja, ovaj program sme oceniti kao opak. Jer, iza mnogih šire prihvatljivih stavova skrivao se veoma uzak i jasan nacionalističko-rasistički politički koncept. Središnje je bilo zalaganje da nacija, ovog puta shvaćena biološki, mora biti jedinstvena celina, a niz posebnih socijalnih zahteva, mada u prvom redu postavljenih u korist srednjih slojeva, upravo je bilo u funkciji stvaranja uslova za izgradnju homogenosti, pa i za integraciju radnika u naciju kao totalitet. Bio je to, u stvari, program „nacionalističkog socijalizma“. Sve je, takođe, imalo i svrhu suprotstavljanja, stvarno i taktički, revolucionarnim vrenjima, koja su i dalje bila na dnevnom redu, zbog čega se i predlagala ideološka i politička formula očuvanja građanskog društva i kapitalističke privrede (kurziv – prir.). Ovo je činilo program nacizma, u osnovi, istovetnim s programom fašizma.

 

***

 

Istorijski nastale okolnosti omogućile su da dođe do izuzetno snažnog prodora desničarskog nacionalizma. Otuda i tvrdnja da stvarni začeci pripadaju daljoj prošlosti, odnosno, da je polazna tačka negde u vremenu u kojem je nacionalizam počeo da se rascepljuje na dva osnovna pravca: prvi, po kojem je trebalo ostati kod početnih slobodarskih i humanističkih ideja, s vizijom sveta složenih slobodnih naroda i, drugi, po kojem je nacionalni egoizam predstavljao odrednicu politike i ponašanja, koji je budućnost video u moći i veličini svoje nacionalne države, najčešće, zamišljene kao gigantske imperije. Ovaj rascep unutar nacionalizma koincidira i povezuje se s tim da je život pokazao da nacionalna država nikako nije, sama po sebi, idealna država, da se, takođe, suočava sa unutrašnjim problemima najraznovrsnijeg karaktera i često, izuzetno velikih i teških.

 

Nacizam protiv socijalizma | medium.com

Adolf Hitler (levo stoji u svetlom kaputu).

Marš SA tokom partijskog kongresa NSDAP u Vajmaru (1926).

Nacisti nose transparent sa natpisom „Smrt marksizmu“.

 

Ti problemi proističu iz ograničenih morućnosti privrednog rasta pojedinih nacionalnih država, među kojima su bile i Italija i Nemačka, i teškoća u prevazilaženju nasleđenih, zastarelih i konzervativnih društvenih struktura, kakav je slučaj, takođe, bio sa Italijom i Nemačkom. Jedno i druro, najčešće međusobno spojeno, rađa oštre političke i društvene borbe unutar nacionalne države. Onaj deo nacionalista koji se odvajao kao egoistično, desničarsko krilo, vraćao se početnom, uprošćenom idealu o nacionalnoj državi kao zemlji ostvarene sreće, tvrdeći da taj ideal nije ostvaren samo zato što nije stvorena druga, svemoćna vlast. Njegovi predstavnici u Italiji i Nemačkoj tvrdili su da nacionalna država mora biti„jaka“ i u smislu da rasnolaže gigantskom imperijom, u kojoj, već po pretpostavci, žive potčinjeni mnogobrojni drugi narodi i da može da nametne „jednu politiku“ celoj naciji. Odnosno, da primenom ideološkog i fizičkog nasilja sprečava ispoljavanje razlika interesa i uverenja unutar nacionalne zajednice. Ta pojava je iznikla na području suprotstavljalja autoriteta vlasti demokratiji (kurziv – prir.), u prvom redu, suprotstavljanja vlasnika sredstava za proizvodnju onima koji su imali samo radnu snagu, kapitalista radništvu, konačno, suprotstavljanja kapitalizma socijalizmu.

Priredio: Đokica Jovanović

 

Comments are closed.