ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

Andrej Mitrović- Fašizam i nacizam (5)

Andrej Mitrović

Fašizam i nacizam

Beograd, 2009.

(Oprema i ilustracije prir.)

 

Nasilje – juriš na vlast

Prošlo je tek nekoliko nedelja od one skupštine na Pjaci San Sepolkro a fašisti su preduzeli akciju kojom su najavili svoje nastupanje. Bilo je to 15. aprila 1919. u Milanu. Jednu mirnu povorku radnika-štrajkača, pripadnika Socijalističke partije, iznenada je fizički napala grupa fašista. S jedne strane su bili ljudi iznenađeni i miroljubivi, koji su svoje zahteve postavljali u okvire tadašnjih zakona, koji su, u skladu s tradicijom radničkog pokreta, kao najoštriji način svoje borbe primenjivali štrajk; s druge strane su ljudi, spremni na fizičko nasilje delom u ratu izvežbani vojnici, koji su sada, na ulici, kao nekada na bojištu, primenili svoje umeće. Nemilosrdno su nasrnuli na goloruke i bezobzirno ih tukli. Bio je to neravnopravni megdan i radnička povorka je razbijena. Osokoljeni i još više razdraženi, napadači su nastavili svoju akciju: opustošili su redakciju i zapalili zgradu socijalističkor lista Avanti. Epilog se odigrao pred redakcijom lista Popolo d’Italia, koji je postao organ fašista. Tu je slavljena pobeda. Fašistički vođ Benito Musolini je izazivački izjavio: „Odigrala se prva epizoda građanskog rata, Preuzimamo moralnu odgovornost za događaj“ Počinjalo je carevanje najokrutnijeg i sistemskog uličnog nasilja.

 

Fašističke čete spaljuju sedište socijalista | www.alternatehistory.comforum

 

Nacisti su u prvo vreme dosta kasnili za fašistima, ali su najpre počeli da ih sustižu u akcijama batinaških napada. Već u 1920. pojavili su se odredi nacista spremni da tučom rešavaju sporove u raspravama o političkim pitanjima. Tako su 21. septembra 1921. pokušali silom da razbiju jedan zbor bavarskih monarhista u minhenskoj pivnici „Levenbrojkeler“, a 4. novembra 1921. nacistički mišićavi momci su prošli kroz „vatreno krštenje“ – u „tuči u sali“, prilikom jednog zbora svog vođe Adolfa Hitlera u pivnici „Hofbrojhaus“ nasrnuli su na grupu prisutnih socijalista.

 

Neredi u Berlinu 1929: Krvavi majski dani | www.tagesspiegel.de

 

Ova dva događaja su pokazala da je fizičko nasilje jedno od sredstava „političkog rada“ dva nova pokreta. Uskoro je bilo jasno da je to jedno od njihovih osnovnih sredstava. Fašisti su, već u proleće 1919, imali svoje odrede za tuče, koji su ubrzo narasli u čitavu mrežu četa. One su bile vojnički organizovane i „zadatke“, tj. fizičke napade, izvodile su po pravilima vojne taktike. Nacisti su u 1920. stvorili posebna odeljenja „čuvara reda“ na partijskim zborovima, a početkom avgusta 1921, pod imenom „gimnastičkih i sportskih odeljenja“, poluvojne formacije. Uskoro su i nazvane „jurišnim odredima“ (odredi SA). I fašnstičke i nacističke čete bile su pod komandom otpuštenih oficira, a činili su ih mladi i snažni ljudi, najvećim delom demobilisani vojnici, neretko i prekršioci zakona i osuđivani zbog kriminala. Fašisti su odmah aktivnost svojih četa proširili na celu Italiju, a nacisti su se u prvo vreme morali ograničiti na Bavarsku. Inače, akcije su im bile istog karakatera: iznenada su naletali na nepripremljene protivnike, cepali im plakate, bacali na zemlju transparente, zastave i ambleme, tukli pojedince, grupe i, vremenom, čak masovne skupove. Broj četa se stalno povećavao, a brutalnost napada pojačavala; uz batinu je sve češće upotrebljavan nož, zatim i vatreno oružje. Iza četa su ostajali leševi ili na smrt prebijeni ljudi. Fašističke i nacističke čete su nasrtale na mnoge, ali su im zajednička glavna meta uvek bili „crveni“ – socijisti i komunisti.

 

Štefan Cvajg (1881-1942) | www.theatreinparis.com/blog

 

Pisac Štefan Cvajg je ostavio dva opisa tih napada, kojima je bio svedok u Veneciji i u Bavarskoj. Evo kako je izgledalo ono što je video u Bavarskoj: „U jednom od pograničnih mesta, gde se baš na najmiroljubiviji način održavao zbor socijaldemokrata, dohujala su četiri teretna automobila, svaki nabijen dečacima nacionalsocijalistima naoružanim gumenim palicama i, tačno onako kao što sam to u svoje vreme video u Veneciji na Trgu svetor Marka, oni su nepripremljene ljude nadvladali hitrinom. Bio je to isti onaj metod naučen od fašista, samo još preciznije vojnički uvežban i u nemačkom duhu pripremljen sistematski do u najmanju pojedinost. Na jedan znak zviždaljke SA-ovci su munjevito poskakali iz automobila, navalili svojim gumenim palicama na svakog ko im se stavio na put i, pre nego što se policija mogla umešati ili radnici mogli okupiti, opet su uskočili u automobile i odjezdili… Nikako nije u pitanju bila vična veština, nego je svaki od tih zahvata ruke morao biti desetinama i možda stotinama puta unapred uvežbavan u kasarnama i na egzerciru Taj prvi pogled pokazivaše da je odred od početka bio uvežban za napad, za nasilje i teror.“

 

Činjenica da je Italija pripadala taboru pobednika, a Nemačka taboru pobeđenih u prvom svetskom ratu, neosporno, učinila je da između njih postoje velike razlike, ali nije odlučujuće omela da nastanu istovetne unutrašlje prilike. Ovakva tvrdnja ne zanemaruje to da u Italiji revolucije ipak nije bilo, a u Nemačkoj jeste. Politička scena u obe zemlje bila je podjednako uzburkana, zapravo olujna, i to usled najoštrijeg sučeljavanja levičarskih i desničarskih snaga. U Italiji je revolucionarni talas bio toliko jak da se revolucija nadvijala kao mogućnosta, a u Nemačkoj revolucija je bila u krvi prekinuta (u Berlinu januara, u Minhenu anrila 1919).

 

***

 

Pored zanesenosti mnogih u leto 1914. godine, narodni slojevi su brzo osetili da rat nije njihov. Protivratno raspoloženje je već sredinom prvog svetskog rata postalo veoma široko, a revolucija u Rusiji 1917. dala je primer da bolji svet treba tražiti kroz rušenjs postojećeg. Kada je, konačno, došlo do mira, padnici i seljaci su tražili puna politička, društvena i privredna prava. Nisu više dizali samo glas, nego i pesnicu pretnje prema onima koji su činili i predstavljali vodeće drušrvene slojeve. U obe zemlje se razmahnuo najširi narodni pokret i socijalisti su, time, dobili istorijsku priliku, pa se izvesno vreme činilo da je čas socijalističke revolucije tu Uporedo je došlo do najdubljih kriza dotadašnjih ideoloških sistema, a neuspesi tadašnjih vlada da nađu brzi izlaz iz privrednog kraha i da reše društvene i političke probleme produbili su krajnje nepoverenje u liberalnu državu i kod običnog građanina i kod predstavnika vodećih slojeva, posebno krupnog kapitala.

 

Radnički pokret u Milanu 1919-1920. | www.workerscontrol.net

 

U takvim okolnostima krajnja desnica je dobila mogućnost da se pojavi u ulozi reakcije na revoluciju. Sa svakim novim znakom da parlamentarne vlade nemaju snage da se ponesu s nedaćama, odnosno da teško mogu da postave branu socijalističkoj revoluciji, krajnja desnica je postajala sve glasnija i sve se više organizovala.

 

***

 

Ideja o „nacionalnom socijalizmu“ i njen poseban vid „nacionalistički socijalizam“ nikako nisu bili novi pronalazak, kao ni sama kovanica „nacionalsocijalizam“. Sve je to već, na svoj način, postojalo u prošlosti. Nastojanja da se nacionalni i socijalni programi spoje datiraju iz poslednjih decenija 19. veka Temelji uže pojave koja nas zanima tada su bili postavljeni, ali povezano sa istovremenim ispoljavanjima nacionalističkog egoizma. Međusobna povezanost ta dva elementa iskazala se u Austro-Ugarskoj Monarhiji, gde su nacionalni sukobi, u to vreme postajali sve veći, a u okviru delova nemačke nacionalnosti jačalo je odbijanje zajedništva sa ostalim nacijama, posebno sa Slovenima. Na tezi o nemstvu, kao vodećem narodu, građena je težnja za izdvajanjem u poseban nacionalni totalitet. U krilatici „nemački socijalizam“ prva reč nije imala značenje prisvojnog prideva koji samo objašnjava vezivanje za naciju, već onaj koji naglašava posebno i egoistično, dakle, ne nacionalno već nacionalističko obeležje. U sadržaje ovakvih koncepcija često je u to vreme unošen i deo hrišćanskih političkih programa; u ovoj smeši ta pojava je postojala i u nemačkom Rajhu. Tako je 1896. iz hrišćansko-socijalističkog pokreta nastala Nacional-socijalna partija, koja je polazila od stava „da se nacionalizam i socijalizam mogu izmešati u političko jedinstvo u u kome su oba potpuno zastupljena“. Bilo bi pogrešno odmah sve ovakve i slične pokušaje proglasiiti antidemokratskim, ali je značajno da je njima stvarana dosta široka baza na koju se kasnija propaganda „nacionalističkog socijalizma“ mogla osloniti, bar u Nemačkoj.

 

U svakom slučaju, između 1904. i 1918, na područjima srednje Evrone, naseljenim Nemcima, to jest u Monarhiji i Rajhu, razvile su se organizacije iz kojih su izašle one koje su dočekale kraj prvog svetskog rata i, tada, nastupile krajnje desničarski…

 

 

Priredio Đokica Jovanović

Izvor: Medijska kutija, Niš | https://medijskakutija.rs/

 

Comments are closed.