ZSF Zrenjaninski Socijalni Forum

ZA SOCIJALNU I NACIONALNU RAVNOPRAVNOST,

ZA PRAVDU I SLOBODU

O PRAVDANJU SAVREMENOG KAPITALIZMA

Summary:

The paper attempts to show a new arts apology of capitalism in our century. The political elites of the capitalism on periphery justify power with the entrace of the capital which fleets from the center and search the cheap manpower. The tradeunions are powerless because the periphery states give broad powers to the capital who cames from the center. So is the circle of exploatation closes with the migration of capital who is able to blackmail and who in the center as in the periphery deprive of power the tradeunions and also the manpower. The decisions are made by the supranational actors, the international fonds and bank. The capitalism of today justice itself also with growth of religiosity and with the digital control over the informations. There is growth of the religiosity, ethnocentrism, xenophobia, and the right parties are stronger. The left is destroyed by the ethnonationalism and is also encumbered by the own melodrama and nostalgy as the paralysed memory culture.

Rezime: Skrenuta je pažnja na neke nove obrasce pravdanja kapitalizma u našem veku. Političke elite periferijskog kapitalizma pravdaju vlast ulaskom onog kapitala koji beži iz centra i traži jeftinu radnu snagu. Sindikati su bespomoćni jer periferijske države pružaju široka ovlašćenja kapitalu koji je stigao iz centra. Na taj način se krug eksploatacije zatvara seobom kapitala koji je kadar da ucenjuje i koji i u centru i na periferiji lišava moći sindikate i radnu snagu. Odlučuju naddržavni akteri, međunarodni fondovi i banke. Kapitalizam se pravda i rastom religioznosti, ali i digitalnom kontrolom informacija. Rastu autoritarnost, etnocentrizam i ksenofobija i jačaju desničarske partije. Levicu je progutao etnonacionalizam, ali je opterećuje i vlastita melodramska melanholična nostalgija kao parališuća kultura sećanja.

Neoliberalni postfordistički kapitalizam 21. veka je po mnogo čemu drugačiji od onoga pre tridesetak godina: po linijama sukoba, po strukturama nejednakosti i po krizama. Faze kapitalizma razlikuju se i po vrstama njegove kritike. U 19. veku je kritikovana socijalna beda i eksploatacija dečjeg rada (Marks), zatim su stizale opomene na razne vrsta otuđenja i neispunjenosti čovekovih generičkih mogućnosti u kapitalizmu (kritička teorija), a danas se osporava teologizacija neoliberalizma kao kraja istorije, nezaštićenost rada, nezaposlenost i nedostatak socijalne države. Sa promenom hegemone epohalne svesti došlo je i do pomeranja kritike kapitalizma. Više se ne traži alternativa kapitalizmu nego se sistem kritikuje iznutra sa stanovišta njegovog mogućeg usavršavanja. Kritikuje se neoliberalizam, a ne kapitalizam uopšte. Drugi pravac pomeranja kritike jeste zaokret od internacionalizma ka nacionalizmu. U „patriotiziranoj“ kritici kapitalizma nije više ugrožena radnička klasa nego hrvatska ili srpska sirotinja, nezaposleni i penzioneri. Treći pravac neutralizacije kritike kapitalizma jeste centriranje demokratije oko interesa ugroženih srednjih slojeva, a ne više oko radničke klase. Prvi su danas autentična osnova demokratije, drugi su ideološki konstrukt totalitarnog socijalizma. Nacionalno razbijeni i dezorijentisani prekarijat je kao žrtva zamenio klasno svesni proletarijat. Kritičari kapitalizma lišavaju promenu sistema osvešćenog delatnog subjekta. Govor o eksploatacije i podvlašćenosti klase zamenjen je govorom o „socijalnoj ekskluziji“ i isključenju grupa i pojedinaca.

Zato što je socijalnu kritiku kapitalizma prihvatila i nacionalistička desnica izgubila se arhimedska tačka kritike kapitalizma. Kada desničarske partije kritikuju tajkune onda ostaje nejasno šta u kapitalizmu najpre treba menjati i kako menjati? Da li je dovoljno samo razvlastiti tajkune kao neprijatelje nacije? Nema  alternativne vizije društva niti nove strategije i taktike i zbog toga stoga što je izmenjen idejni kontekst kritike kapitalizma. Fransoa Fire (Furet) je još pre dvadeset godina uočio da 1989. nije bila revolucija: nije donela nove vrednosti, niti novu utopiju, niti nove naučne paradigme u kritici postojećeg. Jirgen Koka je ovu ocenu razvio u tvrdnju da su sužena očekivanja od budućnosti danas stvorila antiutopijske društvenonaučne vizije kapitalističkog društva i učinile teorijske i metodske revolucije nemogućim (Kocka 2014). Nema novine u misli o kapitalizmu u zadnjih 25 godina i otuda što nema utopije, izričit je Koka. Stara očekivanja od budućnosti kapitalizma (san o svom dućanu), a ne nove alternativne nade sputale su i alternativne naučne kritike kapitalizma. Zato što je kapitalizam u praksi lišen sistemske alternative, nema ni novih društvenonaučnih paradigmi.

U globalizovanom kapitalizmu naglo je porastao značaj međunarodnih činilaca na račun unutrašnjih faktora promene. U skladu sa obnovljenim starim vrednostima (kapitalizam, nacionalizam i religija) obnavljaju se i stare paradigme. U metodskom pogledu, sa otklonom od marksizma probija se politička istorija na račun privredne i klasne.Toma Piketi je tu medijski izuzetak. Zaokret ka hermeneutici i svakodnevici jeste stari nominalizam, postmoderna je stari skepticizam, a okretanje državnom i nacionalnom interesu je stari etnocentrizam. Religija je važna idejna sastavnica nacionalnocentričnog rezona, a opšte okretanje globalizaciji jeste deo vizije kapitalizma kao sudbine. Diskuzivno pomeranje kritike svedoči o evoluciji kapitalizma. Nestankom SSSR-a kao opasnosti nestala je i socijalna država u kapitalizmu, a slabljenjem radničke klase, srednji sloj se slavi kao autentična osnova demokratije. Sa pojavom prekarijata stvoreni su novi rizici, nesigurnosti i nove linije nejednakosti. U bivšim evropskim socijalističkim državama novi „divlji“ kapitalizam još je oštrije obelodanio svoju suštinu. Tu su se javila i nova pravdanja kapitalizma.

                      U složenoj mreži pravdanja kapitalizma u poslesocijalističkim evropskim državama u ovom prilogu biće uočena četiri glavna obrasca koja se tiču ekonomske, tehničke, kulturne i političke strane neoliberalizma 21. veka.       

Domaći mediji su prepuni izveštaja o stranim investicijama u regionu. Svuda se svečano otvaraju nove industrijske zone. Da li su ove zone novi simboli buržoaske modernosti ili prostori za nadeksploataciju domaće radne snage od strane stranog kapitala,a koju ne štiti ni država ni sindikati? U ovom prilogu neće biti reči o tome da radnici raznih kvalifikacija u novim pogonima, stojeći za linijom 8 sati, rade za nepunih 200 EU i da im se beleži svaki odlazak u toalet. Ne treba lamentirati nad nezaštićenim novim proletarijatom, koji je privremeno zaposlen i nesiguran jer nema dovoljno materijalnih sredstava za život, pa mora da radi bilo kakav posao da bi preživeo.

Reč je o nečemu drugom. O tome ko i zašto dolazi da nam „pomogne“. Čim sindikati i ostaci levice danas u EU zaprete krupnom kapitalu socijalnom pravdom (porez, besplatno lečenje i obrazovanje), ovaj se seli ka periferiji. To u zemljama centra smanjuje broj radnih mesta, diže nezaposlenost, smanjuje rast, sporije se puni budžet države i raste broj apstinenata na izborima. U isto vreme rastu autoritarnost, etnocentrizam i ksenofobija i jačaju desničarske partije. Ne samo na periferiji nego su i u centru (u Skandinaviji, Austriji i Švajcarskoj) niži slojevi skloni etnocentrizmu i ksenofobiji (Kocka/Merkel 2014: 5).

U savremenom kazino-bankarskom kapitalizmu budžet država zavisi od krupnih banaka. Neoliberalizam je u osnovi finansijski kapitalizam. I države u centru su zavisne od velikih investitora i kreditora. Na neki način država je sama sebe razvlastila, a realni akteri su centralne banke i međunarodni finansijski fondovi. Zbog globalizacije i stalne pretnje kapitala da će prebaciti investicije u inostranstvo slabe i sindikati. Krupni kapital preti izmeštanjem radnih mesta na periferiju čime dereguliše tržište rada i slabi socijaldemokratske partije. Nezaposlenost iznad 10% dovodi u pitanje demokratiju.To su ljudi koji nisu samo trajno nezaposleni, nego i trajno nezaposlivi (Žižek 2012), radnici koji su u tranziciji trajno ispali iz sistema. Tu spadaju i mladi koji studiraju, a znaju da neće naći posao, pa ne mogu ni ući u odnose eksploatacije. Stopa nezaposlenosti u Srbiji je 2014 bila 22,2 % (www.novaekonomija.rs/…/mor-blagi-pad-nezaposle), a čak je i u Švedskoj nezaposlenost već dostigla 8% (Gespräch mit W.Streeck 2012: 24). Sve manje građana raspolaže sa dovoljno osnova (dohodak, svojina, obrazovanje) za korišćenje prava koje pruža sloboda neoliberalizma.

To mogu samo posednici, pa iza neoliberalnih ideja stoji veliki loby banaka, medijskih koncerna i partijskih vrhova. Socijaldemokratija sve manje brani većinsku radničku klasu, a sve više štiti polne, etničke i verske manjine. Od sloma SSSR-a slabi razlika između vrsta kapitalizma. Globalizacija ih ujednačava i već samim tim što slabi klasnu svest jača nacionalnu. Imamo EU, ali ne i Evropljane. Nove napetosti u centru nisu nepomirljivi antagonizmi, nego unutar kapitalizma rešive ekološke, verske i polne napetosti. Test tolerancije nije pomoć sirotinji nego gej parada.

Na drugoj strani, političke elite periferijskog kapitalizma pravdaju vlast ulaskom onog istog kapitala koji beži iz centra i traži jeftinu radnu snagu. I vlast u Srbiji se intenzivno pravda otvaranjem vrlo slabo plaćenih radnih mesta. Sindikati su bespomoćni jer banana države pružaju široka ovlašćenja kapitalu koji je stigao iz centra. Štrajkuju uglavnom samo pripadnici domaćih državnih službi, oni koji žele da izbegnu proletarizaciju, a ne proletarijat koji odmah dobija otkaz.

Na taj način se krug eksploatacije zatvara seobom kapitala koji je kadar da ucenjuje i koji i u centru i na periferiji lišava moći sindikate i radnu snagu. Klasni otpor prelazi u nacionalni bes: u centru raste ksenofobija protiv radnika stranog porekla, a na periferiji napetosti između novih nacionalnih država. Za razliku od Hladnog rata iz 20. veka, danas je bojno polje drugačije. Nije to više sukob sindikata i kapitala, nego nacija protiv nacije. Razbijaju se ćirilične table u Vukovaru, a Briselu i Berlinu je cilj dovesti „lenje Grke“ pameti. To je naličje Evropske unije kulturnog mnoštva, društvene solidarnosti i ekološkog uma. Antisocijalni neoliberalizam lišen kulture je podvlastio solidarni i ekološki um u atmosferi uprkos tome što je verovanje u napredak zamenio opšti strah ne od nuklearne, nego od ekološke katastrofe.

2.

Kakva je uloga tehnike u pravdanju kapitalizma? Da li je tehnika neutralna ili je digitalizacija takođe ideologija? Važan oslonac neoliberalizma jeste digitalizacija, tehnička strana globalizacije, koja prevazilazi tržišnu perspektivu centriranu oko nacionalne države. Globalni jezik je engleski, a globalni mediji su digitalni. Digitalizacija širi obaveštenost, ali i sputava demokratiju. Kako? Finansijske transakcije u digitalnom globalizovanom kapitalizmu traju svega nekoliko sekundi pa dolazi do desinhronizacije politike i ekonomije, zapaža nemački sociolog Hartmut Roza. Različit je ritam parlamentarnog odlučivanja i ekonomskih transakcija. Digitalno ubrzavanje tokova novca i deteritorijalizacija odlučivanja narušavaju pravila nacionalne pravne državnosti. Odlučuju naddržavni akteri, međunarodni fondovi i banke, briselske komisije i sud u Strazburu. Mejlom.U Srbiji cenu struje određuje EU. Brisel raspolaže delom političkog autoriteta koji se ne može ni demokratski ni proceduralno pravdati. Veži konja gde ti aga kaže! Razni dekreti ustanova EU svedoče da su neoliberali autoritarni i da njihove velike ideje prate sitni interesi.

Ali, nije samo biznis nego je i politika umrežena. Pravila postavljaju moćne privatne kompanije, a internet nije ni demokratski ni socijalni posrednik (Krell 2015: 68-72). Digitalni pretraživač Google je monopolist na tržištu informacija i oblikuje strukturu našeg opažanja sveta. To je koncern sa 50 000 saradnika koji koristi 70% tražioca informacija u svetu (Krell 2015: 68). Na sličan način  Facebook i Twitter prožimaju bitne sfere života: opštenje, javnost, transakcije, medije, a pravila nameće kapital. Ne direktno, ali vrlo posredno.Već sama okolnost da je teško zamisliti život bez Googla svedoči da je to najmoćnija ustanova za digitalno pravdanje kapitalizma. Zašto? Zato što šanse za slobodu i reklamu lišenu regulacije uvek znače više slobode za uži krug digitalno moćnih, a manje slobode za slabije koji eventualno mogu samo da bloguju i time da budu lažni ukras pluralizma. Neoliberalizam je uz pomoć digitalne tehnologije stvorio novo svetski umreženo i rizično klasno društvo. Kao što je nekada monopol pismenosti podrazumevao monopol vlasti, tako je i danas kontrola digitalnih servera ključna, bez obzira na to što se Google čini demokratskim posrednikom opštenja. Ima mišljenja da je stvorena nova elita moći, netokratija, koja je zarobila potrošačke niže klase mrežom informacija koje kontroliše internetom. Reč je o digitalnoj dominaciji nadzorom i distribucijom važnih obaveštenja (Jeknić 2014:121). Rečju, internet je šarena oglasna tabla za reklamu robe, ali i vlasti, mehanizam društvenog uključivanja, ali i isključivanja. Ako Google i može da digitalnom brzinom olakša mobilizaciju ekonomski izrabljivanih, kada bi revolucija ugrozila metropole kapitalizma, Google bi sigurno bio isključen. Bez obzira na otvorenost interneta, osnovni cilj novog umreženog društva koje ga koristi jeste profit. Osim toga nadmoć u vojnom sajber prostoru stvara izrazitu dominaciju tehnološki i digitalno nadmoćnih država.

Da li je digitalizacija sama po sebi, zbog tehničkih mogućnosti nadzora, barijera demokratiji? U teoriji o tome postoje dva oprečna mišljenja. Pozitivne utopije tvrde da će opštenje sve više počivati na digitalnoj strukturi i umreženosti. I da internet i senzori nisu uopšte loši. Američki sociolog Džeremi Rifkin je uveren da će za pola veka prevladati nova ekonomska paradigma sa obnovljivim energijama (vetar, talasi, solarni kolektori) što će rešiti ekološku katastrofu. Doći će do ekspanzije neprofitnog sektora i kućne proizvodnje. Ojačaće kooperativne zajednice. Građani će postati politički aktivni i izvan državnih granica. Biće to globalna mreža samoupravnih zajednica, a ne neoliberalno društvo konkurencije. Vizije sreće će se lagano razdvajati od novca i poseda, a sve to u digitalnoj budućoj svakodnevici čiste prirode i opštenja preko senzora (Rifkin 2010; Confino 2014).

Isti pisac drži da će nove tehnologije stvoriti novog čoveka i novu organizaciju društva. Da će oslabiti egoizam i da će kapitalizam dobiti alternativu. Još više, da će doći do treće industrijske revolucije i postkarbonalnog doba, bez uglja i nafte. Biće to epoha internet tehnologije plus obnovljive energije. Izbeći će se planetarni kolaps, a dekomercijalizacija će ubrzati slom neoliberalizma. Izmeniće se i moralni standard. Idemo od kapitalističke ka kooperativnoj ekonomiji. Za pedeset godine prve neće biti.

Lepo zvuči, ali ko su akteri ovih promena? Da li je to samo rast tehnologije? Ili je potrebno i dodatno osvešćivanje obespravljenih? Šta može biti detonator korenitih promena? Novi globalni rat super sila ili ekološka katastrofa? Da li digitalizam odista podstiče slom neoliberalizma?

Teško, jer na drugoj strani digitalne negativne utopije opominju na prisustvo Velikog brata koji sve nadzire. Slute dalju koncentraciju bogatstva i kapitala, jačanje društvenih nejednakosti i razbijanje solidarnosti. Nove ratove i rast desnog ekstremizma i fundamentalizma. Digitalni „Veliki brat“ posmatra, nadzire, špijunira i kontroliše. Cilj mu je ostati anoniman, ne ostavljati tragove, a nadzirati. To može američki TOR System (The Onion Router) koji, kako je posvedočio Edvard Snouden, pored SAD koriste i britanske tajne službe. Digitalizacija ugrožava privatnu sferu: na fejsbuku svako svakoga gleda i nadzire. Kapitalisti nadgledaju radnike, saradnici se uzajamno kontrolišu. I popovi surfuju. Homo digitalis pre svega kontroliše i nadzire sebe. Haker Džulijan Asanž (Assange) je preko Wikileaks stanice pokazao šta znači biti špijuniran, a sve uz iluziju slobode. Objavio je tajne dokumente o američkim operacijama. Kažu da najbolje “hakere” sveta zapošljava Pentagon. Za samo nekoliko sekundi ovi skidaju sa bilo kog računara na mreži sve podatke. I to nije stvar njihove izuzetne sposobnosti (kao što to prikazuju holivudski filmovi), nego više izuzetnih softvera koji nisu za javnu upotrebu. Uz rečeno, pesimisti koji pišu o digitalnim negativnim utopijama tvrde da tvitovanje i blogovanje jesu surogati pluralizma. Blogovi ne afirmišu pluralizam nego kulturu indiskrecije. Nemački sociolog Aleksandra Sova isto naziva „digitalni nudizam“ (Sowa 2012).

Ovde se otvara pitanje da li je internet samo hibridna neutralna struktura opštenja ili i nešto više od toga ? Da li nužno stvara homo digitalisa, surogat ličnosti, otuđenog pojedinca, koji živi u kakofoniji, nepreglednoj hrpi vesti, senzacija, svađa i poluistina koga haos zamara, ali i zabavlja, pa čak i opušta, jer u haosu gradi vlastiti identitet poistovećujući se sa istomišljenikom na ekranu. A što je više različitih mišljenja, to se lakše manipuliše. Uprkos svim rezervama, opstaje mišljenje da je digitalna demokratija „direktnija od direktne“. Da li je baš tako? Ako blogeri slobodno iskazuju svoje mišljenje i ako ostavljaju digitalne tragove, da li su onda partije suvišne? Može li se pluralizam dosegnuti internetom? Da li internet nudi alternativu, ili je, naprotiv, neautentičnim mnoštvom sprečava? Ili je bolje reći da digitalna tehnika nudeći nepregledno mnoštvo zapravo zamagljava nejednakosti. Naravno to ne čini tehnika po sebi, nego to čine njeni kontrolori.

Kako? Da bi se složenost odgovora nagovestila evo primera koji navodi Evgenij Morozov američki politikolog beloruskog porekla. Kako su u SAD tvrdili internetcentristi, Twitter je tehnologijom društvenih mreža, podstičući proteste opozicije 2009. u Iranu, izazvao više promena u ovoj zemlji, nego što je niz prethodnih godina to uspelo svim sankcijama i pretnjama (Morozov 2011: 4). Zbog hrabrenja Zelenog pokreta u ovoj zemlji na protest protiv M. Ahmadinedžada bilo je u SAD čak i predloga da se Twitter 2009. nominuje za Nobelovu nagradu za mir (Morozov 2011: 5). Google optimisti još veruju u oslobodilačku moć tehnologije u borbi protiv autokratije, u Twitter revoluciju i u tehnologiju stvaranja haotične demokratije.

Ako je tehnologija i bila zamišljena da bude oslobodilac od autokratije, pitanje je da li je bila uspešna? Da li je preteća informatička sveznajuća tehnologija najefikasnije sredstvo demokratije protiv totalitarizma? Da li je Internet promenio istoriju islamskih država na isti način kao što su 1989. to činili Radio Slobodna Evropa i Glas Amerike ili kao što je bio Samizdat u SSSR-u? Možda bi se u to i moglo poverovati da vlasti u Iranu nisu takođe u internetu uočili sredstvo za širenje sveta svog proroka i da za nekoliko meseci nisu obavili digitalnu čistku protivnika. Na internetu su brzo prepoznati i pohapšeni svi koji su širili opasne informacije, pa je iranska policija, već krajem 2009. izvršila uspešnu digitalnu kontrarevoluciju (Morozov 2011: 6). Nije, dakle, teško zaključiti da Internet podjednako služi i vlasti opoziciji.

Od ove opaske je važnije opštije pitanje da li se internet može reformisati, odnosno da li se od njega može stvoriti javno dobro, a da kapitalizam ostane netaknut? Teško. Informatička tehnologija čini 40 odsto svih stranih investicija u SAD, a ta je cifra četiri puta veća nego pre 50 godina. Internet korporacije sada čine skoro polovinu od 30 najvećih firmi u SAD prema tržišnoj vrednosti (McChesney 2013). Ko dovede u pitanje prerogative internet giganata, dovodi u pitanje dominantnu infrastrukturu realnog kapitalizma. Zato i treba razbijati demokratske iluzije koje se pletu oko mreže. Komunikacijski prostor interneta koncentriran je u “oblacima” nekolicine monopolističkih korporacija, reklamiranje bazirano na praćenju korisnika postalo je dominantan poslovni model, elektronske komunikacije su pod stalnim nadzorom obaveštajnih službi, a informativni mediji su u krizi bez presedana. Festival demokratije pretvorio se u festival ekonomske i političke dominacije, zaključuje Robert Mekčesni (McChesney 2013). U spoljnoj politici Twitter i Facebook su imali veliku ulogu u arapskom proljeću, kada je zapad podržao prenos ovih tehnologija u Libiju i Egipat. To je na drugoj strani podstaklo Rusiju Kinu i Iran da kontrolišu svoj internet (Morozow 2015 b: 54). Pokazalo se da ovaj digitalni protest nije bio modernizacijski jer nije uvećao ljudska prava, nego je kod Arapa podstakao ratnu mobilizaciju. Danas internet najviše kontrolišu SAD. Google je pokrenuo Android da bi kontrolisao protok podataka. Reč je o operativnom sistemu koji je više od pretraživača i koji pokreće druge operativne sistema za mobilne telefone i e-mail system. Ova složena infrastruktura za prenošenje podataka jeste i osnova današnje ekonomije kapitalizma. To je “krvotok” savremenog neoliberalizma. EU se trudi da nađe sličan informatički odgovor Silicijumskoj dolini, da ne zavisi od američkih kompanija, pa zato treba očekivati sukobe oko monopola nad digitalnom infrastrukturom.

Koliko su rečene ocene realne? Da li su sve neoliberalne krave samo u mraku crne? Nisu. Internet jeste katkad korisna preventiva. Olakšava upotrebu podataka protiv kriminala, ali vrši nadzor i nad email poštom. Centralne baze podataka raspoznaju imigrante koje treba deportovati ili sirotinju, pa takođe služe represiji. Internet je koristan u širenju znanja i knjiga, ali nije u političkoj manipulaciji. Nevolja je u tome što su oba aspekta interneta (neutralni informatički i represivni) nerazdvojivi, što čini Internet medijem sa Janusnim licem. Osnovno je pitanje da li ova tehnička infrastruktura može biti privatna korporacija ili javni servis građana. Nije rešenje u dizanju poreza Googlu. Treba stvoriti anti-neoliberalnu prijateljsku tehnologiju (Morozow 2015 b: 64), pa je zato odnos prema Internetu važan deo odnosa prema kapitalizmu. Internet jeste organizaciona metakategorija, ali i složena manipulativna infrastruktura koja posredno, ali snažno pravda kapitalizam.

Meataforično rečeno, na delu je silikonska demokratija. Premda digitalizacija nosi enormne potencijale obaveštenosti, ova je daleko od demokratije: 1998. krenuo je Google, Wikipedia 2001. i Facebook 2004. Google je monopolist koji vlada tržištem podataka i oblikuje strukture našeg opažanja sveta. Internet osigurava prisustvo na mreži, ali ne i uticaj alternative. Ima na njemu i antikapitalističkih sadržaja. Premda tvitovati znači katkad iznositi argumente, ovo ne ugrožava moćnike. Tolerancija je represivna. Iz više razloga. Internet je pre barijera koja štiti sistem, osamljuje pojedinca koji sedi pred računarom, pa je svaki pojedinac na neki način zasebna partije (Sowa 2012: 35). Nisu li tvitovanje i blogovanje surogati pluralizma? Blogovi iskazuju mišljenje na forumima, ostavljaju digitalne tragove, ali i afirmišu kulturu nepoštovanja i indiskrecije. Homo digitalis  se razlikuje od homo electronicusa iz ere radija i TV. Svako je danas direktno prisutan na socijalnim mrežama, što opet potkopava predstavničku funkciju politike. Čak i novinari postaju suvišni. Dalje, Facebook uzima mobilne operatere kao partnere, pa siromašni mogu biti online i preko mobitela. Ali to nije iskrena filantropija lišena interesa. Preko Facebooka možete da utičete na obrazovanje studenata u Africi, jer je ovaj besplatan. Facebook jeste važna infrastruktura pomoću koje ljudi sve ocenjuju. Nije to argument protiv Facebooka nego protiv neoliberalizma (Morozow 2015 b: 56). Ima tu i snažnih unutarklasnih napetosti. Nemački kapital se bori protiv Googla jer strahuje da bi ovaj mogao da preuzme auto industriju.

Evgenij Morozov u kritici interneta ide korak dalje. Ističe da na posebno manipulativan način digitalni kapitalizam Silikonske doline pomoću Interneta stvara efektna tržišta i od svakog pojedinca stvara psihotičnog preduzetnika, koji se stalno brine za vlastitu reputaciju (Morozow 2015a; Morozow 2015b). Facebook i Google kontrolišu digitalne identitete. Reč je o monopolizovanom kapitalizmu podataka i informacija koji su roba, o tzv “klick-kapitalu”. Građanin nije kulturno nego tržišno biće, a kontrolori mreža znaju sve o njemu. Ističu mu slike, adrese, znaju čak i koje stranice posećuje. Ako ste online onda ste obavešteni, ali i nadzirani. Da li je na drugoj strani pojedinac koji je offline, isključen iz mreže podataka, bezbedan? Ima li pravde u digitalnom svetu, mogu li pretraživači biti javno dobro, a ne monopol nadzora? Šta uopšte znači pravedan pristup internetu?

Pre svega treba imati na umu da je tehnička i medijska kultura nejednaka: jača jake i slabi slabe, pa bi trebalo pojačati digitalno obrazovanje za sve kao što je nekada bilo opismenjavanje. Na internetu informacije jesu sve brže, ali ne i kvalitetnije. Izmenjena je medijska i politička kultura, nema produbljenih izveštaja, ili se ovi elektronski zaključavaju. Najposle, teško je izbeći elektronsko mnoštvo u kom se problemi relativizuju, a relativizmom se lakše manipuliše. Danas na stolu pored daljinskog TV upravljača i računara imate tablet i smartfon. Tehnička infrastrukura za snalaženje u nepreglednom mnoštvu podataka je impresivna. Međutim, pitanje je koliko autentičnog sadržaja ima u tom mnoštvu. Kvalitet i mnoštvo ne rastu sinhrono u medijskom svetu. U digitalnoj skandalizaciji i personalizaciji nestaju teme. Sve je centrirano oko medijski konstruisanih  pozitivih i negativnih junaka. Mreža je tabloidizirana, jer su kod pretraživanja najfrekventniji tabloidni komentari.

Sve u svemu teško je govoriti o novoj online demokratiji jednakih. Ništa novo, jer svojom veličanstvenom jednakošću zakoni kapitalizma odavno podjednako dopuštaju i siromašnim i bogatima da spavaju ispod mostova i podjednako im zabranjuju da kradu hleb (Anatol Frans). Digitalnim rečnikom rečeno, sirotinja jeste offline i onda kada je online. Veberovski rečeno, digitalna tranzicija je suzila kanale za uspon darovitih plebejaca. Marksovski rečeno reč je o novoj ideologiji eksploatacije. Nije bez razloga Toni Negri upozorio da je za borbu protiv mreže potrebna druga mreža.

3.

Čime se još pravda kapitalizam? Buržoazija više ne nastupa kao obrazovano građanstvo koje kreira elitnu kulturu nego kao klasa koja nameće masovni potrošački ukus. Ako se ima na umu struktura nove poslesocijalističke buržoazije nije teško uočiti da neoliberalni biznis nije misaon. Vode ga neotesani milioneri više nego kultivisani poslovni ljudi. Kada se kaže da nema visoke buržoaske kulture, ali da ima popova na slavama tajkuna, onda nije reč ni o kakvom lamentu za vremenom prosvećenog građanstva niti za dobom „kada su prispevale dividende, a rađale se uzvišene misli“ (Hobsbaum 2014: 114). Motivi tajkuna su odveć ogoljeni da bi se mogli porediti sa prosvećenim građanstvom. Novi japi menažeri u preduzetničku operativnost ubrajaju i upotrebu crkvenog ceremonijala, što, naravno, pragmatična crkva ne odbija.

U pomenutom utilitarnom savezu treba tražiti izvor rasta identitetske religioznosti u regionu. Manje je verovatno da kapitalizam živi direktno od straha od  Strašnog suda. Bliža je istini ona staromodna teza da kapitalizam jeste žilav upravo zato što se u njega ne možete razočarati (ne obećava mnogo), a možete se ipak nadati (pa i u spasenje nakon smrti). Ne treba zaboraviti da kultura u buržoaskom smislu nije uvek podrazumevala popovštinu, pa je u tom smislu savremeni neoliberalni životni stil u obnovljenom etnokonfesionalnom kapitalizmu identitetski funkcionalan, ali i nazadan. Buržoaska potrošačka modernost nije degradirana samo na reality show nego i na krsne slave.

Hegelijanski gledano, globalizovani kapitalizam nije ni izdaleka revolucionaran, onako kako je nekada o njemu pisao Marks u Manifestu. Zaokret iz 1989. nije uveo nove, nego je samo obnovio stare vrednosti: kapitalizam, nacionalizam i religiju. Ni danas, nakon 25 godina, neoliberalizam ne ruši stare barijere, nego ih naprotiv obnavlja: jača lokalnu, nacionalnu i versku solidarnost, a slabi nadržavnu solidarnost obespravljenih. Zato i ubrzano rastu napetosti između kapitalizma i demokratije, izričito tvrde berlinski istoričari Jirgen Koka i Volfgang Merkel (Kocka/Merkel 2014). U svemu tome nema više intelektualaca kao glavnih političkih javnih lica opozicije kao u 20. veku. Njih su, zapaža Erik Hobsbaum, zamenili rok muzičari ili filmske zvezde (Hobsbaum 2014: 192-193). Zato i nije detalj, nego je važan deo strukture, to što je zbog otsustva levičarske inteligencije, ojačao antikapitalizam, ali onaj zdesna. U desničarskom miljeu moralnu ekonomiju savremenog kapitalizma danas sinhrono regulišu tržište i nacionalna pravda. Društvo homogenizuje zajednička nacionalna, a ne klasna nepravda. Briga za istokrvnog i istokonfesionalnog sunarodnika je razvodnila klasnu empatiju.

U rečenoj brizi su paradoksalno, ali samo naizgled, „pljačkaški kapitalizam“ i socijalno pitanje postale i teme desnice. Levica je izgubila monopol nad socijalnom brigom i stoga što je prestala da bude internacionalistička. Ove dužnosti se prihvatila nacionalistička desnica, ali su njena tumačenja bede suštinski drugačija. U EU je desničarski antikapitalizam antiimigrantski i rasistički, u našem regionu je šovinistički i klerikalni. Kod nemačke Pegide je rasa veleidentitet, u regionu su to nacija i konfesija. Lišen konfesije nacionalni identitet je hladan mehanizam. U prožimanju ova dva identiteta nastaje etnokonfesionalno samoviđenje. Na delu je neka vrsta teološkog osiguravanja etničkog samoviđenja: krsne slave, crkvena krštenja i crkvena venčanja. I predsednik i premijer Srbije ljube ruku patrijarhu, a predsednica Hrvatske je sa oltara crkve čitala Stari zavet. Sličan spoj poštovanja naročitog segmenta onostranog prostora i i evrofilije je i u drugim zemljama regiona okvir pravdanja domaćeg kapitalizma. Hrvatsku evrofiliju prati papa, majka Božja, Gotovina, antijugoslovenstvo, Tompson i domoljublje. Dok levica traži pravednu ekonomiju za sve, antikapitalizam zdesna traži otprilike ono što je nekada Dido Kvaternik zvao „ekonomija hrvatske krvi“. Hrvatski zidovi boli pamte samo krv vlastite nacije, srpski i bošnjački takođe svoje. Nema antispomenika žrtvama nasilja vlastite nacije.

Ovi procesi nisu upad iznenadnog nego globalnog. Hobsbaum tvrdi da se u svetu još od kraja 1970-ih  prosvećenost povlači pred antiuniverzalističkim snagama „krvi i tla“ (Hobsbaum 2014: 193). Slom evropskog socijalizma je u našem regionu samo šire otvorio vene ovog krvotoka. Uz krv, gramatikom nacionalnog pamćenja dominira i čast koja zaboravlja mrlje nacionalne prošlosti. U pamćenju se zadržava samo ono što ne prestaje da boli (Niče), a žrtve daju sećanjima meru. U regionu tu ulogu imaju ne samo realne, nego i iskonstruisane, pripisane žrtve. U Srebrenici ih je sve više, Jasenovac je poodavno najveći srpski podzemni grad, a ritualizovano sećanje na Vukovar ima složenu ulogu: tiče se i položaja Srba u današnjoj Hrvatskoj i srpsko-hrvatskih odnosa, a ne samo hrvatske žrtve (Banjeglav 2012:16).

Uvećane žrtve se u etnocentrizmu dodatno iracionalizuju osveštanim sećanjima. Crkva je prodrla u javnost. Kolone nacionalnih sećanja predvode popovi. Praštaju, ali ne zaboravljaju. Nude ispovest u crkvi i teše pravdom na Strašnom sudu. Iako mali broj novih vernika veruje da je svet nastao za sedam dana, konfesionalno oblaganje nacionalnog identiteta nudi u osnovi besplodno iracionalno suočavanje sa prošlošću. Autentično racionalno suočavanje sa prošlošću nema transcedentnu nadempirijsku distancu. Kolektivne uslove sećanja u regionu, između ostalih činioca, zamagljavaju i crkveni obredi. Službene komemoracije stradalima u crkvama su osigurači identitetskih rešetki kroz koje se filtrira iskustvo pojedinca na javnim državnim obredima. Nije to ni prosvećeno ni samorefleksivno sećanje. Zato što i kod sećanja važi pravilo da što je jača nada u onostrano spasenje, to je niži žar u popravljanju ovostranog. Ateizam i svetovno, bar na službenom nivou, nisu više okviri službenog sećanja. Hegemono je farisejsko samopouzdanje da se samo kroz veru može biti moralno bolji čovek. Marks je davno upozorio da je vera „srce u svetu bez srca“. Istinska moralnost je lišena natprirodnog.

U realnosti, pak, novi javni teški crni granitni spomenici sunarodnicima sa upadljivim konfesionalnim simbolima su uglavnom instance zaborava jer treba da posetiocima smanje savest i teret sećanja. Nedužnost vlastite grupe svečano prevaljuju na dželate iz druge grupe. Nema u regionu samorefleksivnog antispomenika jer, po prirodi stvari, nema spremnosti nacionalističkih elita da se opsete i vlastite krivice. Uostalom, da je imaju ne bi bile nacionalističke. Spomenik Srbima stradalim u „Oluji“ bi mogao biti ponos Hrvata, kao što bi to isto mogao biti i spomenik srebreničkom masakru u Srbiji. I Bošnjaci bi se mogli ponositi spomenikom ubijenim Srbima u Sarajevu. Nije to nikakva nova ideja nego stara antička opomena memento mori: trijumf i isključivost su na duge staze hazardni.

Nema produktivnog dijaloga između onih koji se ne čuju. Hrvati i danas znaju samo za Vukovar, Srbi za Kosovo, a Bošnjaci za Srebrenicu. Pitanje je da li će se zbog pritiska EU nešto moći izmeniti u tekućem građanskom ratu sećanja? Ne samo što je Vukovar prekrio Oluju, nego Srbi Hrvatima nikada neće oprostiti Vukovar kao jedno od emocionalizovanih mesta stradanja koja su integrisala Hrvate u izgonu Srba. Na sličan način Hrvati neće nikada Srbima oprostiti Jasenovac kao podsećanje na neuporedivi zločin. Još uvek nema ozbiljnijeg pokušaja dijaloškog sećanja koje bi postupno moglo da formira zajedničko istorijsko znanje o promenljivosti žrtva – dželat konstelacija. Nema tolerancije između sećanja na Vukovar, onoga na izgon Srba iz Hrvatske i zločina u Srebrenici.

Zato što nema samorefleksije ove vrste, ali i zato što nema negativnog nacionalnog sećanja uopšte, zidovi boli ne podsećaju na počinjene, nego samo na pretrpljenje zločine. Nema kritičkog, nego samo slepog patriotizma. A kod slepog patriotizma nema mesta antispomeniku. Naprotiv, domišlja se klasično samouzdizanje i monumentalizacija vlastite patnje. Nerefleksivni etnocentrizam je struktura svakog nacionalizma i šovinizma, ali i pravdanja nacionalnog kapitalizma.

4.

                        Na kraju, šta je danas sa levicom? U Grčkoj se Siriza muči, u Španiji se Podemos sprema, u regionu nema levičarske partije. Zašto? Ne samo otuda što je levicu pojeo nacionalizam, niti zato što je istu Brisel uspešno demonizovao. Sa slomom SSSR-a nije urušena samo socijalna država u Zapadnoj Evropi nego su skoro iščezle i debate oko alternative kapitalizmu. Normalizacija neoliberalizma je skrenula debate o nekapitalizmu u (1) antitotalitarni i (2) nostalgični smer. To su danas dva hegemona rukavca sećanja na socijalizam. O prvom je bilo reči na drugom mestu (Kuljić 2014), ovde nešto više o drugom.

Pored toga što je prilično uspešno demonizovana kao totalitarna u raznim rezolucijama EU i njenih članica, levicu opterećuje i njena vlastita melodramska melanholična nostalgija kao parališući žanr sećanja. Prva stigma dolazi izvana, drugu sama levica neguje. O tome je skoro pisala američka politikološkinja Elizabet Anker, kritikujući savremene teoretičare levice (Anker 2012). I kod nas titostalgična sećanja običnog čoveka kriju parališuću melanholiju za nekadašnjim mirom i sigurnošću. Melodrama kao žanr sećanja deo je nostalgije koja smanjuje delatni potencijal levice.

Kod desnice je melodrama prirodnija jer se ova uvek vraća uzorima iz prošlosti i “zlatnom dobu” domišljene nacionalne istorije. Svaki nacionalizam je legitimniji što je stariji, pa otuda traži kontinuitet i duboko svraća u istoriju. Za razliku od desnice, levica je bila okrenuta budućnosti. Nije joj trebalo zlatno doba, nego konkretna utopija. Desničarski patrioti uvek kombinuju melodramu sa konzervatizmom. Veličaju žrtvu vlastite vere i nacije. Kritikuju sadašnjicu zbog nepravde prema svojoj naciji. Depozitu prolivene nacionalne krvi u prošlosti nacionalne knjigovođe pripisuju moralnu kamatu dobra i zla.

Tome nasuprot, levica se držala Marksovog upozorenja da uvek kada se iz prošlosti crpe vizija budućeg, slabi mogućnost radikalne izmene postojećeg. Dok je to činila bila je uspešna. Stvari su se izmenile kada je melanholična nostalgija levice počela da se gradi oko žala za nestalom socijalnom državom socijalizma. Izgleda da je i ovaj oblik sećanja, tj. umrtvljujući rad melanholije, smanjio levici u regionu revolucionarni potencijal. Ovakvo sećanje danas nije delatno nego ispražnjeno i inertno pokretačko jezgro, pasivni izgubljeni objekt ljubavi. Zašto? Zato što se tek onda kada je vizija budućeg otvorena, a ne izgubljena zagledanošću u prošlu propast, mogu uočiti granice sadašnjice. Jer, svaka melanholija je pasivna. Po Frojdu to je odbijanje saznanja da je objekat ljubavi izgubljen. Ne treba se opsesivno sećati nestanka socijalizma. “Vaše sećanje je vaša tamnica”, upozorio je levicu Toni Negri. Hteo je da kaže da slom evropskog socijalizma nije definitivna katastrofa levice. Porazno jeste to što je nacija svuda pojela klasu. Zato danas nije ni aktuelan Marksov Manifest sa tezom o neizbežnoj emancipaciji klase koji je nekada galvanizovao energije miliona obespravljenih. Marksov Manifest je danas šuplje i mrtvo jezgro pobune zato što nema nadnacionalne solidarnosti.

Da bi je oživela, levica treba da se oslobodi melodrame koja dramatizuje i moralizuje nejednakost i povezuju siromaštvo sa vrlinom, a bogatstvo sa nemoralom. U prošlom veku su oko ove priče bili centrirani narativi radničke klase i svest o društvenoj nepravdi. Dugo je viktimizacija proletarijata povezivana s revolucionarnim heroizmom i verom da će pravda pobediti. Ovo sudbinsko mišljenje je danas anahrono. Ali nije i Marksov Manifest, jer nije na melanholičan nego je na futuristički način zgusnuo antagonizam svetske istorije u istoriju klasnih borbi. Nije se okretao izgubljenim idealima Francuske revolucije. Za razliku od desnice, gledao je napred. Može li Marks pomoći levici u našem veku koji je složeniji i digitalno povezaniji nego stoleće pre njega?

Može, premda difuznija represija multinacionalnog kapitala traži difuzniju pojmovnu mrežu i decentriranu kritiku. EU je sve više društvo useljenika i azilanata koji beže iz prostora koje su SAD i EU vojnim intervencijama pretvorile u ratna područja. Izbeglice se vraćaju kao bumerang neoliberalnom imprerijalizmu. U 21. veku koji se odrekao klasnog internacionalizma stvaraju se novo mnoštvo, raznolikost i pluralizam koji traži novu empatiju. Savremeni pluralizam je daleko od demokratije. Koleba se između haosa i poretka, onih stanja koje osigurava sve moćnija medijska manipulacija. Digitalni nudizam fejsbuka je društvenim mrežama stvorio naizgled demokratsku, ali u realnosti haotičnu političku javnost i novu maglu u kojoj se lakše manipuliše. Otvoreni su mnogi novi sukobi u kojima je više neprogresivnih nego progresivnih. Deo nasilja je nova represivna tolerancija gde je nacionalna arogancija potisnula klasnu solidarnost. Prekarijat je zamenio proletarijat i zato što je digitalizacija uništila klasična radnička zanimanja. Sela su opustela, a zemlja je prepuštena nakupcima. Nema saveza srpa i čekića jer nema zajedničkog interesa koji bi povezao prekarijat sa ostalim podvlašćenim grupama. Napredak tehnologije jeste izazvao nestanak srednje plaćenih radničkih mesta (D. Salvatore), ali nema ni inteligencije koja bi u novoj nepreglednosti osmislila novi klasni savez. Bez intelektualaca osmišljeni protesti ostaju efemerne bune. Kako je to danas? Danas teatralna vojska intelektualnih aktivista vodi čarke s nadom da se one neće pretvoriti u bitke (Hobsbaum 2014: 196).

Kako današnja levica da se ponaša kada je lišena velikih protestnih intelektualaca Sartra, Merlo-Pontija i Markuzea? Čomski nije dovoljan. Intelektualci ne stvaraju samo naučne ideje nego i ideologije koje pokreću mase. Uvek je tako bilo. Svojevremeno su u Kini intelektualci pretvarali divlje mongolske osvajače u carske dinastije, dok su se carstva Džingis Kana i Tamerlana raspala jer ove kadrove nisu imala (Hobsbaum 2014: 189). I uspeh levice u 20. veku bio bi nemoguć bez fronta viđenih opozicionih intelektualaca. U 21. veku je neoliberalizam uspešno potisnuo kritičke intelektualce sa alternativnim programom novom koalicijom bezidejnih menadžera i virtuelnih stručnjaka za onostrano – popova. Represivna tolerancija jeste stekla nove ideologe, ali ne i nove intelektualne opozicionare. Može li se bez intelektualaca tražiti alternativa neoliberalizmu? Teško. Kako bilo, levica treba da pruži drugačiji otpor današnjoj umreženoj represiji kapitalizma. Nikako pogledom unazad koji smanjuje delatni potencijal vlastite kritike melodramski tražeći paradigmu i arhetip u prošlosti. Otklon od svake romantizacije prošlosti je preduslov samokritike i samorefleksije levice. Iako su u titoizmu neke stvari bile bolje, ovaj režim ne može biti uporište kritike kapitalizma 21.veka.

Ne treba se dogmatski vraćati sadržaju Marks- Engelsovog Manifesta iz 19. veka, ali se iz ovoga spisa nešto ipak može učiti. Šta? Antinostalgija. Nema kod Marksa melanholije ni propisane budućnosti. Nema ni ideala iz prošlosti. Manifest tumači istoriju kao ciklus nasilja, ali bez nostalgije za nekim idiličnim dobom. I danas vizija budućnosti levice treba da bude otvorena. U njoj treba da bude mesta i za utopiju, manje realnu alternativu budućeg. Važno je rušiti melodramu u sećanju da sećanje na poraz iz prošlosti ne demorališe alternativne vizije budućnosti. Nostalgična melanholija beži od odgovornosti. To je često priča kako nikada nije bilo i priča o tome kako želimo da je nekada bilo.

Da li to znači da levica treba da uči da zaboravlja? Ne. Ali kod traženja obrasca sećanja treba da promišlja onu prošlost koja je i ranije ignorisala prošlost kao izvor vizije poželjnog društva. Nije naodmet ponovo čitati Manifest koji ne monumentalizuje nego detronizuje prošlost. Kao da iz njega uči levica u Grčkoj i u Španiji.

.       .        .        .        .        .

Pravdanja kapitalizma mogu biti direktna i posredna. U središtu može biti demonizacija neprijatelja ili ulepšavanje vlastite politike. Kada je prestala opasnost od obnove socijalizma u Evropi oslabio je i klasični antikomunizam, a pravdanja kapitalizma su postala posredna: centrirana su oko novih stranih ulaganja, digitalnog pluralizma i oko etnocentrizma. Osvrt na pomenuta težišta buržoaske ideologije 21.veka možda može da olakša uvid u to da su očekivanja današnje podvlašćene klase od novih ulaganja stranog kapitala varljiva nada koja počiva na beznađu „bezobrazno bezperspektivnih“ u digitalnom 21.veku. Kapitalizam jeste režim u kom nikada ne možete imati previše, a neprogresivna prividna stabilnost kapitalizma utemeljena je na novim varljivim nadama u nacionalnu državu i u digitalnu tehniku. Odnosi eksploatacije su u našem veku zamagljeni na novi način, pa verovatno zato i nema revolucija sa projektom, nego neosmišljenih pobuna i nereda kao u Sloveniji 2012. i u BiH 2014. Vreme će pokazati  da li će ove bune biti upamćene samo kao mali talas u odnosu na mogući cunami beznadežnih u budućnosti. Koliko god bile nasilne, bune bez projekta ostaju efemerne. Bune tumače nepravdu kao karakternu crtu bogatih, revolucije, pak, kao bezličnu strukturu kapitalizma. Ovde je reč o strukturama.

Literatura:

Anker, E. (2012). Left melodrama,  Contemporary Political Theory (2012) 11: 130–152.

Banjeglav, T. (2012).  Conflicting Memories, Competing Narratives and Contested Histories in Croatia’s Post-war Commemorative Practices, Politička misao, Vol. 49, 5: 7-31.

Confino, Jo (2014)  Radical new economic system will emerge from collapse of capitalism, The Guardian 7.11.2014. www.theguardian.com › … › Economic policy

Gespräch mit Wolfgang Streeck (2012). Neue Gesellschaft – Frankfurter Hefte, 4: 21-27.

Hobsbaum E. (2014). Kraj kulture – Kultura i društvo u XX veku (prevod s engleskog), Beograd: Arhipelag.

Jeknić, R. (2014). Internet kao komponenta i sredstvo globalizacije, u Todorović,D.,Petrović,D.,Prlja, D. red. Internet i društvo, Niš i Beograd, Srpsko sociološko društvo: 113-133.

Kocka, J. (2014). Umwälzung ohne Utopie – Die Jahre von 1989. bis 2014. läuteten wissenschaftlich keine neue Aera ein, WZB Mitteilungen 146, Dezember: 11-15.

Kocka J./Merkel, W. (2014). Demokratie und Kapitalismus: eine neue Balance wird gesucht, Neue Gesellschaft – Frankfurter Hefte 7-8: 4-8

Krell, C. (2015). Freiheit, Gerechtigkeit und Solidarität in Zeiten der Digitalisierung, Neue Gesellschaft – Frankfurter Hefte 1-2: 68-72.

Kuljić, T. (2014). Tranzicija uma – Sociološki ogledi o promeni opredeljenja humanističke inteligencije u Srbiji, Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka.

McChesney,R. (2013). Kako je kapitalizam pobedio internet

Peščanik.net,  09.04.2013. www.pdis.org.rs/…/index.php?…kapitalizam

Morozow, E. (2011). The Net Delusion – The Dark Side of Internet Freedom Philadelphia: Public Affairs.

Morozow, E. (2015 a). Digitale technologie und menschliche Freiheit, Frankfurter Hefte 3: 30-35.

Morozow, E. (2015 b). Sozialize the data centres! New Left Review 91:45-67.

Rifkin J. (2010). The third industrial revolution, New Scientist 17 February 2010. www.newscientist.com/…/jeremy-rifkin-the-third-in…

Sowa Aleksandra (2012). Der Fortschritt und das „notwendige Ubel“ des Menschseins, Neue Gesellschaft, Frankfurter Hefte 4:48-52.

Žižek Slavoj (2012).  Izvod iz diskusije o levici

http:// pescanik net./izvod-iz-diskusije

– – – – –

Todor Kuljić
Filozofski fakultet
Beograd

Comments are closed.